Predslavenski korijeni Bošnjaka - Kelti

Dobrodošli na moj blog

25.07.2013.

Pjesma: "Ni jedna zemlja ko ona, zemlja drevnih Ilira i Kelta, mistična Horion Bosona"



Autor muzike i teksta: Besim Spahić
Aranžman: Adnan Mušanović
Produkcija : Udruga Libertas

25.07.2013.

Celtic pottery at Krcana - a settlement of the late Iron Age in the village of Trnovi in northwestern Bosnia

The settlement at Krcana in the village of Trnovi was discovered and test excavated in 1989. It is located on the eastern slope and plateau of a hill (up to 230 m asl), on the right bank of the Kladusnica river, ca. 2 km northeast of the center of Velika Kladusa. In all three trenches opened on the eastern slope, I and III. The finds discovered on the eastern slope and the plateau (trench III) were completely identical, and were limited primarily to highly fragmentary pieces of pottery finds (Pl. VIII:11-12; IX:1, 2, 7), several, finds of stone (Pl. IX:4-6), a bronze loop or circlet (Pl. IX:3), and some animal bones (but only on the plateau). The majority of the pottery fragments exhibit oxidized firing, while vessels produced with a reduced technique are less comon. The fragments frequently have a dark slip. Some dozen La Téne pots thrown on a potter's wheel represent a special group. Characteristic decorations were combined motifs of hanging hatched triangles with one side extended with three ends bordered with impressed lines or stab-marks, as well as intersecting motifs carried out with incision and rows of impressions.

The settlement at Krcana appears to have had a single stratum, encompassing a uniform period in the chronological sense, and the only support for classification is offered by pottery fragments. Some types (Pl. 1:4-5; II:1-4, 7c, 12-14) can be characterized as distant but recognizable "descendants" of the pottery forms of the Urnfield Culture or the earlier Halstatt period. A second group is related to forms of the later Halstatt. The third group contains forms that, although made by hand, derive from the Celtic pottery of the late La Téne, and, of course, those fragments of vessels produced on the potter's wheel.

Krcana at Trnova represents the first investigated prehistoric site in the far northwest of Bosnia, in the valley of the Kladusnica River, which as a tributary to the Glina River is part of the catchment basin of the Kupa River. South of Krcana, the closest group of investigated Iapodian settlements and cemeteries is located in the general area of the central Una River. To the northeast, the most similar sited are Kiringrad in Donji  Kirin, Turska Kosa near Topusko, and the hillfort of Klinac near Petrinja. Some finds from Krcana can also be related to pottery from Sanski Most and Donja Dolina, as well as even more distant areas.




The latest group of fragments from Krcana consist of examples dependent on or belonging to the characteristic Celtic pottery, which are mainly dated to the 2nd and 1st centuries BC. Since there are no details about the pottery from Krcana that could reliably be marked as earlier, it appears that the foundation of the settlement can be dated to the middle or second half of the 4th century BC. If the suggested dating is correct, then it could be hypothesized that the foundation of the settlement could have been caused by an invasion and settlement of Celts into somewhat more distant nighboring regions, which could have caused movement by the native population. It is certain that the latest artifacts in the pottery materials are fragments of coarse, Celtic pottery from the 2nd and 1st centuries BC, so it seems evident that the settlement was abandoned at the end of the 2nd century, and more probably in the 1st century BC. The period of the abandonment of the settlement at Krcana could cautiously perhaps be more precisely assigned to immediately prior to or during the period of the conquests of these regions by Octavianus in 35 BC.

Iit should first be emphasized that an entire series of essential elements necessary for consideration of ethnic problems is lacking (such as grave forms, the manner of burial, metal finds, jewellery, economic aspects, etc.), which makes it difficult to arrive at definite conclusions. Certain thoughts on this problem can nonetheless be offered. Taking into considiration the quality (coarse) and numerical representation of the Celtic pottery (some dozen fragments as opposed to more than 2500 fragments of domestic pottery), it has been concluded that local potters had learnedto use the wheel, as opposed to some import or the direct presence of Celts in the settlement at Krcana.

Branka Raunig
BiH, Bihac
Muzej Pounja, Bihac

25.07.2013.

Kulturno-historijski razvoj keltske kulture među Naresima (civitas Narensium)

Za prethistorijsku prošlost gornjeg toka rijeke Neretve posebno je značajno to što je ova oblast u starijem željeznom dobu ulazila u sastav teritorija na kom je egzistirala glasinačka kultura. U periodu od VIII do kraja VI stoljeća nosioci te kulture bile su autarijatske zajednice koje će kasnije biti objedinjene u ilirski narod Autarijati. O Autarijatima su relativno dosta vijesti ostavili antički pisci: Pseudo Aristotel, Strabon, Apijan, Plinije, Arijan, Polyaen, Agatah, Elijan, Diodor, Justin i Orozije. Na osnovu izvora može se zaključiti da je dio Autarijata naseljavao i područje Istočne Hercegovine vjerovatno na prostoru oko današnjeg Konjica, gdje su sa svojim susjedima Ardijejcima ratovali oko slanih izvora. Granica između Autrijata i Ardijejaca se nalazila na gornjoj Neretvi. Sukobi između njih su trajali sve dok u prvoj polovici IV stoljeća pr. n. e. iz pravca panonske nizije nisu došli Kelti. Oni su potisnuli Ardijejce na lijevu obalu Neretve. Preseljenje Ardijejaca na lijevu obalu Neretve moglo ih je dovesti u direktan sukob oko teritorija, a ne samo oko slanih izvora, sa susjednim Autarijatima. Kao pobjed-nici iz tog sukoba izašli su Autarijati. Strabon je zabilježio da su kasnije (ilirsko-) keltski Skordisci, a potom i Rimljani pokorili Autarijate. Prema Novaku, Kelti su potisnuli Ardijejce, koji su onda prešli na lijevu obalu Neretve odakle su sistemom lančane reakcije potisnuli Autarijate, koji su se i sami nedugo potom našli i na udaru Kelta, i tek tada bi se, prisiljeni keltskim pritiskom, smjestili između rijeka Tare i južne Morave. (Novak 2004, 39).

                       

Potrebno je imati u vidu da je u bronzanom, odnosno željeznom dobu raspored naroda u unutrašnjosti Hercegovine, kako to dobro uočava Bojanovski, bio drugačiji. Izvori kao istočne susjede Ardijejaca spominju Autarijate, za koje Strabon kaže da su nekoć bili najveće i najmoćni- je pleme kod Ilira. Na osnovu tog Strabonovog zapisa može se zaključiti da su naseljavali jedan dio teritorije na gornjoj Neretvi koju su u rimskom periodu naseljavali Naresi, što se pak može zaključiti na osnovu Plinijevog zapisa (Plin. III, 143). Kao i većina ilirskih naroda i Naresi su svoj vrhunac u kulturološkom smislu vjerovatno dosegli u razdoblju III stoljeća stare ere do uspostavljanja rimske vlasti. Njihovo etničko ime se pojavljuje na dva epigrafska sakralna spomenika. Niti jedan od tih spomenika nije pronađen na njihovom matičnom teritoriju. Spomenik iz Gatačkog polja podignut je mladoj ženi koja je potjecala iz tog naroda (AE 1994, 1342), a bila je udata za jednog od Melkumana. O njenoj etničkoj pripadnosti zapravo najviše govori cognomen njenog oca Batona Naresa. U Prijepolju, u Crnoj Gori, pronađen je drugi natpis: D(is) M(anibus) / Narens(is) v(ixit) a(nnos) XXVIII / Mage Ael(i) P /antoni(s) serv₅/uso at CO(niugi) p(osuit). Nares, koji se spominje na natpisu iz Pljevalja, boravio je među Pirustima kao rob (servus). Oba spomenika po- tječu iz II stoljeća kada je etnička svijest kod Ilira bila još uvijek jaka. U tom stoljeću počinje intenzivnija romanizacija Naresa što se zaključuje kroz detaljnu anlizu epigrafske građe s njihovog matičnog područja. Naime, dosta veliki procent Aeliusa (41%) koji se pojavljuju na epigrafskim spomenicima jasan je pokazatelj toga. Kod tih Ilira carski nomen potječe vjerovatno iz vremena cara Hadrijana (117–138). Pripadnici ove etničke skupine služili su i u vojnim legijama rimske vojske u Panoniji. Dokazuje to spomenik legionara II legije Adiutrix Pinniusa koji je umro u Basijani, a sahranjen u Glavatičevu. Pripadao je tek drugoj generaciji rimskih građana, što se vidi po njegovoj i onomastici njegovih roditelja. Ta pojava je česta kod Ilira koji su živjeli daleko od upravnih središta. Domaća ilirska imena koja su najčešće nadijevali Naresi u rimsko doba su: Boio, Laiscus, Dazas, Carvus, Iacus, Mandeta, Pines, Temus i Pinnius. Na nekim imenima (Posaullonis, Boio, Dazas) koja su prisutna na natpisima s njihove teritori je javljuju se posebni znakovi kojih nema u latinskoj abecedi ili grčkom afabetu. Ta imena nisu mogla da se prilagode latinskom izgovoru i njegovom morfološkom sistemu te su ti znakovi odraz njihovog ilirskog jezika i mogu se čak protumačiti kao naznake ilirskog pisma. Bojanovski pojavu keltskih imena na gornjoj Neretvi objašnjava prodorom nekog keltskog plemena (naroda) u dolinu gornje Neretve između 370. i 360. g. pr. n. e., a ovaj stav temelji na Strabonovom pisanju o tome kako su Kelti potisnuli Ardijejce na lijevu obalu Neretve. (Više Bojanovski 1988, 137)

Naresi su jedan od rijetkih ilirskih naroda kod kojih je uočena ova pojava, stoga predstavljaju svojevrsni specifikum. Treba napomenuti da njihova imena pripadaju tipičnim ilirskim imenima koja su nadijevali oni Iliri iz nekadašnjeg Ilirskog kraljevstva. Veliki broj keltskih imena kod ove etničke skupine u dosadašnjoj historiografiji je imao dva objašnjenja. Jedno je da su ti Kelti doseljenici u dolinu Neretve iz Norika i Panonije, a drugo je da su keltska imena s prostora gornje Neretve prisutna zbog pojedinačnog doseljavanja Kelta iz službenih i bračnih razloga. Drugo objašnjenje je ispravnije budući da ima svoju potvrdu u epigrafskoj građi. Naime, za suprugu veterana Tita Aurelija Karva koja je keltskog porijekla može se pretpostaviti da je svog supruga upoznala dok je on vršio vojnu službu izvan provincije Dalmacije te da je zajedno s njim pošla u dolinu gornje Neretve (ILJug I, 89 = ILJug III, 1744).58 Nasuprot njima, porodice u kojima se pojavljuju kod djece keltska, a kod roditelja ilirska imena mogu se dovesti u vezu s nekim vanjskim utjecajem Kelta. Za takav primjer može poslužiti spomenik iz Homolja kod Konjica (CIL III, 14617, 4).


               

Analizom epigrafske građe može se uočiti da se imena keltskog porijekla javljaju više kod žena nego kod muškaraca, te da se javljaju u porodicama koje imaju kobinovanu keltsko-ilirsku onomastiku. Lijep primjer te pojave izražen je na spomenutom spomeniku iz Homolja gdje majka ima ilirski cognomen Mandarta, a kći keltsko ime Magna. Očigledno je keltski etnički element imao utjecaja na ilirske narode koji su naseljavali to područje. Naravno, ne može se reći da je u IV stoljeću pr. n. e. došlo do keltiziranja starosjedilaca. Prije bi se radilo o onomstičkom utjecaju malobrojnijeg elementa, u ovom slučaju keltskog, u brojniji ilirski. Onomastički ostaci mogu poslužiti kao dokaz tog procesa. Oni se zadržavaju dugo kod zajednica koje su na istom stupnju razvoja, dok u slučaju akulturacije manje razvijene zajednice u više razvijenu, izvorna onomastika se brže gubi. Onomastika nije jedini dokaz prisustva keltskog elementa kod Naresa. Oni su koristili i sivu latensku keramiku karakterističnu za Kelte, zatim određene keltske ukrase koji se javljaju na reljefima nadgrobnih stela. Najkarakterističniji je zaobljeni gornji luk na nišama za portrete pokojnika. Ovu pojavu u materijalnoj građi kao keltsku okarakterisali su Patsch i Bojanovski, pritom zanemarujući činjenicu da su u provincijalnoj epigrafiji za izgled spomenika više bili odgovorni klesari nego dedikanti spomenika. Samim tim izvjesnije je da je majstor koji je radio spomenik stranac, doseljenik u dolinu Neretve, nego da Iliri s tog prostora baštine keltsku sakralnu tradiciju. Keltski utjecaj je u manjoj mjeri prisutan i na odjevnim predmetima prikazanih likova. Na dva spomenika iz Homolja kod Konjica prepoznaju se keltski elementi na odjeći. Zanimljivo je da je muška odjeća koja je prikazana na reljefu loše očuvanog spomenika identična odjeći muškog lika iz Ostrošca kod Jablanice. Međutim, poistovjećivati Narese s Keltima bilo bi svakako pogrešno. To što su Naresi koristili latensku keramiku je pojava koja ukazuje na postojanje stranog importa na prostor koji su naseljavali. Onomastički pojmovi uglavnom se javljaju kao rezultat bračno-porodičnih veza koje nisu bile posljedica značajnijih migracija već su pratile tokove vojno-političkog razvoja rimske države.


Starija historiografija često je Narese povezivala s Keltima. Međutim, primjetno je da su keltski elemeti u njihovoj materijalnoj kulturi i onomastičkom korpusu zapra- vo posljedica inporta i bračno-porodičnih veza s tom etničkom skupinom iz drugih rimskih provincija. Premda još uvijek nije utvrđeno postojanje njihovog municipija, demografska brojnost Naresa koju spominje Plinije Stariji, a čiji je statistički pokazatelj i najveći broj epigrafskih spomenika unutar mikroregije Istočne Hercegovine, ukazuju na postojanost municipalnog središta. Jedan od argumenata za tu tvrdnju predstavljaju i tri epigrafska miljokaza koja su nađena u Podorašcu, te upućuju na važnu saobraćajnu tačku na tom mjestu. S tim u vezi treba u blizini Podorašca tražiti veće urbano središte koje bi po logici trebalo da se nalazi na mjestu današnjeg Konjica. Kultovi Junone i Jupitera, božanstava koja pripa- daju kapitolskoj trojci, svakako se mogu povezati s postojanjem municipalnog središta. Naime, ova božanstva se pojavljuju na prostoru današnje Bosne i Hercegovine samo u onim dijelovima za koje imamo pisane i materijalne dokaze da su tu postojale veće urbane cjeline unutar municipalnog uređenja. Pojava Mitrinog kulta kasnije u IV stoljeću potvrđuje pretpostavke o postojanju određene urbane jedinice na mjestu današnjeg Konjica. Na kraju treba istaći da je prostor gor- njeg toka rijeke Neretve, taj neistraženi dio rimske provincije Dalmacije, usko vezan za kulturni, politički i privredni razvoj jednog, iz naučnog ugla posmatrano, neistraženog ilirskog naroda.

Kulturno-historijski razvoj ilirskog naroda Naresa (civitas Narensium) Amra Šačić Sarajevo Godišnjak/Jahrbuch 2012,41:97-112 DOI:10.5644/Godisnjak.CBI.ANUBiH-40.6

                       

16.12.2012.

Kelti u dolini Neretve

Dok su ostala ilirska plemena u unutrašnjosti, posebno ona u današnjoj Bosni, ali i druga u Hercegovini, još prilično dugo živjela u uvjetima vojne demokracije, na jugu se - prema granicama Grčke, još od četvrtog stoljeća stare ere stvaraju promjene koje pomalo pripremaju prijelaz na novi stil života, koji se na sjeveru obično naziva latenskim, a na jugu helenističkim, već prema jačini i snazi kulturnog prožimanja glavnih centara utjecaja. Pa iako su te promjene bile lagane i spore, i nisu izravno i do kraja zahvatile cijelo područje Bosne i Hercegovine, pomalo se mijenjao ne samo način života (a s njim i životne potrebe) nego i političke i društvene strukture i njihova organizacija. Danas već možemo potvrditi da je to bio u prvom redu rezultat sve jačih kulturnih prožimanja kao posljedica osvajačkih prodora Kelta - nosilaca latenske kulture.

O keltskim etničkim elementima na obali Neretve nam svjedoči izvor 2. knjige Teopompovih ”Filipika”, koja je zabilježena kod Ateneja (F. Jacoby, FGrH II, 40 : 544). To je zgoda iz godine 359./358. pr. Kr. o sukobu Kelta i ilirskog plemena Ardijejaca, kojom su prilikom Kelti porazili Ardijejce ratnom varkom, kada su ih opili zatrovanim pićem i zatim porazili. S ovim se porazom povezuje prisilno seljenje Ardijejaca, kako se smatra, negdje iz sjeverne ili srednje Bosne prema jadranskoj obali dolinom Neretve, te su se proširili tom obalom s obje strane Neretve (Zaninović 1966 : 70-71).

U prilog postojanja keltskog superstrata kod Naresa navode se još neki elementi: pojava tzv. sive latenske keramike, koja se kod nas obično veže za Kelte.Takva je keramika dosad pronađena kod Vrdolja i u Čelebićima (Ćupine) u okolici  Konjica. U tu kategoriju može se svrstati i običaj sahranjivanja inhumacijom u tumulima, koji se prakticirao još u 3. st. n. e. Sličan je ritus sahranjivanja u tumule poznat i u Noriku i u Panoniji (kod Eraviska) gdje su uz tumule nađeni i ulomci stela, a na jednom tumulu i kamenο postolje od stele, baš kao i na Gradcu u Donjem Selu (Konjic). Na Gradcu je bilo više takvih gomila, na jednoj je od njih nađena i stela Tita Aurelija Karva (Spom. 88, br. 20), a u drugoj grob sa ženskim skeletom iz 3. Stoljeća pr. Kr. Ista pojava je uočena i u Lisičićima. Napokon, među te keltske pojave mogu se ubrojiti i neki ukrasni elementi s nadgrobnih stela, od kojih je najkarakterističniji zaobljeni gornji luk na nišama za portrete (polufigure) pokojnika (Obre, Homolje).


                                

Konzervativnost domaćeg društva dosta je velika, a manifestira se ne samo u antroponimiji nego i u nošnji i nekim drugim pojavama društvenog života. Da su Iliri i KeltI bili u dolini Neretve zaista izmiješani i da su se tamo dugo održavali, dokazuju nam imena na nadgrobnim spomenicima iz Ostrošca, Glavatićeva i Lisičica, u konjičkom kotaru, koji spadaju u doba oko 200 godina po Kr.  Za neka domorodačka imena koja obično dolaze u kognomenu smatra se da su keltska, kao Boio, Iacus, Laiscus, Posaulio i Mascelio, dok su Pinnes, Dazas, Pinnius, Tattuia, Temus i druga čisto ilirska imena iz jugoistočnog kruga ilirskih osobnih imena.
Pojava keltskih imena na gornjoj Neretvi objašnjava se prodorom nekog keltskog plemena u dolinu gornje Neretve između 370. i 360. g. pr. n. e., a temelji se na jednoj Strabonovoj vijesti (VII 5, II). Navodno je taj upad Kelta potisnuo niz Neretvu dio starosjedilaca Ardijejaca na donju Neretvu, a onaj dio plemena koji je ostao u starom zavičaju bio je (djelomično) preslojen od Kelta - keltiziran. Prema toj tezi, Nare(n)si bi, dakle, bili djelomice keltizirani starosjedioci.

16.12.2012.

Prisutnost keltskih etničkih elemenata na području srednjeg Podrinja, i pitanje o keltskim komponentima u ilirskom plemenu Dindarima

U istočnoj Bosni, pored Drine, ponikla su tri rimska municipaliteta: Mun.Malvesiatium, Domavia  i Mun. S... na jugu. I ovdje se proces plemenskog  raslojavanja i romanizacije domaćih odvijao dosta sporo, kao i općenito u unutrašnjosti. Ipak, zahvaljujući rudnim resursima, ovdje je bio formiran i jedan od tri rana Vespazijanova municipija, onaj u Skelanima. Sva su tri municipaliteta ležala južno od Drinjače, jedan sa centrom u Sasama kod Srebrenice (Domavia), drugi u Skelanimana Drini (Mun. Malvesiatium), a treći južnije, sa centrom u Kominima kod Pljevalja, u dolini Ćehotine. Sva tri su se protezala i preko Drine na današnji teritori Srbije i sjeverne Crne Gore, odnosno Sandžaka.

Municipium Malvesiatium se nalazio na srednjoj Drini, južno od Domavije,sa centrom u Skelanima. Vrijeme osnutka municipija vidi se iz njegova prvobitnog naziva M{alvesiatiumT) muni{cipium) Fl(avium) iz Rudog na Limu, nazvanog tako po gentiliciju cara koji ga je osnovao. Osnivanje municipija, dakle, pada u vrijeme prve Flavijevske dinastije, vjerojatno za Vespazijana, negdje sedamdesetih godina 1. st. Ονο je ujedno i jedini slučaj u Bosni i Hercegovini da nam je poznat carski atribut nekog samoupravnog grada. Samo ime municipiuma po Ivi Bojanovskom se izvodi iz keltskog Malva (iz + Mal-ava) i ima hidronimsko značenje (Ivo, Bojanovski, BiH u antičko doba).


                                    

Po oštećenom natpisu iz Skelana, na kojem se spominje princeps civitatis Dinda(riorum), moglo bi se naslućivati da se teritorij rimskog municipija podudarao s područjem plemenske dindarske civitas (civitas Dindarorum). Dindari su bili ilirski narod (indigenae), ali po mišljenju nekih istraživača, dosta izmiješan s keltskim Skordiscima. Na cijelom opisanom području, dosta prostranom ali gorovitom, živjeli su predrimsko i rimsko doba Dindari, ilirsko pleme (Plin. III 143), čiju lokalizaciju Podrinje, istočno od Desitijata, opravdava spomenuti  natpis iz Skelana (pri[ncepsciv(itatis)] Dinda[rio(rum), koji je građansko pravo dobio tek za Hadrijana. Lokalizacija Dindara u srednjem Podrinju općenito je prihvaćena,ali je u novije vrijeme G. Alföldy iznio teoriju da su Dindari, nakon seobe keltskih Skordiska u Podunavlje i južnije, u sjeverozapadnu Srbiju (Strab. VII 5, 12), bilisnažnije keltizirani, što se napose manifestira u dindarskoj antroponimiji. Po Alföldyju, tih natruha nije nestalo ni u vrijeme kad je već bila skršena politička i vojnička moć Skordiska u ovim krajevima. Istom bi adstratu djelomično pripadali i neki elementi iz sfere posmrtnog kulta.

G. Alföldy čak petnaest imena iz dindarskog područja smatra keltskim (Aioia, Andetia, Baeta, Bidna, Catta, Dussona, Enena, Iaca, Madusa, Matisa, Nindia, Samus, Seia, Totia i Pinenta). Naprama njima navodi samo nekoliko ilirskih imena (Gent-hena, Tatta, Tattaia, Dasius, Thana i Varro) i te na tom odnosu zasniva svoju tezu ο keltskom imenskom području u sjeveroistočnoj Dalmaciji. R. Katičić je analizom imenskog materijala (područja) taj Alföldyjev popis keltskih imena sveo na tri imena, koja su sigurno keltska
(Catta, Iaca, Totia), a moguća je keltska pripadnost još četiri imena (Aioia, Bidna, Matisa, Nindia). Katičić smatra da se pojava keltskih imena u Podrinju može tumačiti na različite načine, a ne samo kao sirvival potomaka „Velikih Skordiska", među ostalim i mogućnošću da pripadaju keltskoj populaciji, koja se ovdje naselila u carsko doba.

 

                                     

D  M / SEPT•MATISA / VIXIT•AN LX / SEPT•VICTOR / SIBI•ET•CONIV/CI•VIVVS•B•M/PP
D(is) M(anibus) / Sept(imia) Matisa / vixit an(nos) LX / Sept(imius) Victor / sibi et coniu/gi vivus b(ene) m(erenti) / p(ro) p(ietate)

"Bogovima Manima, Septimija Matisa
[keltsko osobno ime], živjela godina 60, Septimije Viktor sebi i supruzi za života, zaslužnoj, pobožnoj"
(Salmedin Mesihović - Filozofski fakultet u Sarajevu, ANTIQVI HOMINES BOSNAE, s. 191, 2011)


Međutim, pri današnjem poznavanju dindarske onomastike, pitanje keltskog adstrata i njegova imenskog područja na srednjoj Drini još mora ostati otvorenim, a posebno i zato što je prisustvo keltskog elementa u zapadnoj Srbiji (Podrinje) potvrđeno i metodologijom prethistorijske arheologije (iskopavanje tumula u Krajčinovićima kod Priboja), čime je dovedena u pitanje etnokulturna homogenost područja još od predrimskog doba.

Kako se iz izloženog vidi, Skelani su bili jedan od rijetkih centara peregrinske civitas u unutrašnjosti provincije, u kojima je procès romanizacije relativno ranostvorio uvjete za formiranje jednog samoupravnog grada rimskog tipa. Stoga bi,možda, u Dindarima valjalo gledati jedno od onih ilirskih plemena koja su već od samog početka prihvatila saradnju s novom vlasti, kao što su bili Pertheënatai (Partheni?, Plin. III 143), Bathiatai, Taulantioi, Kambaioi i druga (App. 111. 16). Nisu li, možda, takvim  odnosima doprinijeli i keltski ostaci (Skordisci) u zapadnoj Srbiji? Na žalost, Apijan ne spominje Dindare, a ni inače nam nisu poznata historijska zbivanja u Podrinju. Neki keltski elementi su se ipak sačuvali u antroponimskim, toponimskim i hidronimskim dimenzijama.

15.12.2012.

Uloga keltskih Skordisca u ilirskim ratovima i u Batonovom ustanku

Godine (156. pr. Kr.) Rim je zaratio s Delmatima, o ćemu su očuvane kratke vijesti kod
Livija, Strabona, Flora i Diona Kasija. Na temelju spornog sačetka izgubljenog Livijeva izvještaja, očuvanog kod Julija Obsekventa računa se i sa sukobom sa keltskim Skordiscima, no mnogo je vjerojatnija pretpostavka da su Skordisci sudjelovali u delmatskom ratu kao plaćenici Delmata i da su se bitke u kojima su Skordisci poraženi vodile na delmatskom terenu, a ne u zemlji Skordiska, u sjevernoj Srbiji, istočnoj Slavoniji i u Semberiji. Malo je vjerojatna pretpostavka da se Rim već u to doba, raspolažući sa samo dvije legije koje su mogle operirati izvan Italije, planski i istodobno poduhvatio simultanog osvajanja Segestike (Posavina) i zemlje Delmata (južna Bosna), ratujući još i sa Skordiscima (bilo na granici makedonskog posjeda, bilo na skordišćanskom terenu u Pomoravlju ili na ušću Save u Dunav). Istina, možda je već tada, sredinom 2. st. pr. Kr., stvoren plan osvajanja cijelog prostora između Jadrana i Dunava, no to je bilo moguće ostvariti tek dugotrajnim i postupnim pohodima. Prva faza mogli su biti upravo ovaj (bezuspješan) pohod na Segestiku, koji se može shvatiti kao pokušaj stjecanja kontrole nad Posavinom, i prva pobjeda nad Delmatima u njihovu matičnom području, za osiguranje prvog posjeda na istočnoj obali Jadrana, stećenog tijekom tri ilirska rata (treći, protiv Gentija, bio je okončan nepunih deset godina prije toga) i za uspostavu uporišta za buduće osvajanje planinske unutrašnjosti (Bosne), ćime bi se zaokružio rimski posjed između Posavine na sjeveru i primorja na jugu.

U proljeće 6 god.n.e., u gornjem toku rijeke Bosne, na teritoriju koji je pripadao ilirskom narodu Dezitijata, bila je “upaljena buktinja” koja će svijetliti naredne tri godine i protresti zapadni Balkan pa i čitavu Rimsku Imperiju, a s njime predodrediti i buduću historiju ne samo bosanskih prostora, nego i zapadnog Balkana, pa i Evrope u cjelini. Ove tri godine od 6. do 9. god.n.e., predstavljaju ujedno i vrijeme kada ilirski narodi u balkanskoj unutrašnjosti konačno napuštaju svoj stari način života i prepuštaju se neumitnom stapanju u opći civilizacijski krug koji je simbolizirala antika.
Početkom 6 god.n.e., Rimska Imperija pod vodstvom prvog rimskog cara Augusta nalazi se u punoj snazi; sve zemlje Sredozemlja i najveći dio Evrope nalaze se pod rimskom vlašću. Potrebno je samo da se osvoji germanska kraljevina Markomanija, koja se nalazila sjeverno od Dunava (u današnjoj Češkoj i Austriji) i da se veći dio područja današnje Njemačke nađe pod rimskom vlašću a granica učvrsti na rijeci Labi. U tu svrhu planiran je pohod u velikom stilu kojim bi bila pokorena Markomanija, a za zapovjednika svih trupa je određen Tiberije, Augustov usvojeni sin.

Sada se samo čekao povod i on je ubrzo došao u regrutaciji domorodaca koji su trebali otići u daleke sjeverne šume i planine kako bi i oni dali svoju krv na pijedestalu Rimske Imperije. U danima kada su rimske legije predvođene Tiberijem već prelazile Dunav, u dubokoj bosanskoj unutrašnjosti negdje u Gornjoj Bosni, na dezitijatskom području okupila se regrutovana domorodačka vojska kako bi odatle bila odaslana na ratište. Međutim skupljena vojska, uvidjevši svoju snagu, je istupila protiv Rima. Predvođena lokalnim dezitijatskim političkim i vojnim dužnosnikom Batonom, regrutovani domorodci, uglavnom Iliri sa dinarskog pojasa, su se okrenuli protiv rimskih oficira i lokalnog rimskog garnizona koji su vrlo brzo likvidirani. Vijest o pobuni je vrlo brzo obišla zapadni Balkan i Panoniju i mnoštvo drugih ilirskih naroda se pobunilo.

Iako je Dezidijate Strabon odredio kao Panonce, Desitijati svojom materijalnom kulturom
(kao i onomastikom) svjedoće o vrlo bliskim vezama sa susjednim ilirskim svijetom. Obilata rudna nalazišta (zlato i željezo) priskrbila su desitijatskoj zajednici bogatstvo i moć koji su se najbolje očitovali u ugledu njihova ratničkog vođe i plemenskog prvaka Batona. Baton Desitijat, kojega spominje već Strabon, glavni je protagonist izvješća Diona Kasija o velikom panonsko-dalmatinskom ustanku. Velej Paterkul naziva ga, ne imenovavći ga, odrjećitim i vrlo iskusnim vođom (on je, naime, među acerrimis ac peritissimis ducibus) i njegove Desitijate (uz susjedne Piruste) smatra gotovo nepobjedivima, zbog njihove ratoborne naravi i čudesnog poznavanja ratovanja. O ugledu i strahopoštovanju koje je Baton Desitijat uživao čak i među Rimljanima rječito govori činjenica da mu je Tiberije poštedio život i još s time osigurao miran život u izgnanstvu: Batonem Pannonium ducem ingentibus donatum praemiis Ravennam transtulit, gratiam referens, quod se quondam cum exercitu iniquitate loci circumclusum passus esset evadere – Panonskog vojvodu Batona obdario je bogatim nagradama i odredio mu boravište u Raveni, uzvračajući mu time hvalu što ga je jednom kad je s vojskom bio opkoljen na nezgodnome mjestu pustio da izađe (Suetonije, Tiberius).

Zahvaljujući posebnostima materijalne i duhovne kulture (nazvane srednjobosanskom), granice desitijatske zemlje prilično se dobro naziru: na zapadu to je Vrbas duž kojega
graniće s Mezejima i (na gornjem toku) s Delmatima, na sjeveroistoku gorski lanac Majevice koji ih je odvajao od Skordiska te vjerojatno Drina na čijem su gornjem toku graničili s Pirustima, na jugu bi to mogle biti planine podno kojih se susreću izvoriša Neretve, Bosne i Drine, gdje počinje zemlja Naresijaca. Po svoj prilici nisu dopirali do samoga toka Save – južnu njenu obalu između ušća Une i Vrbasa držali su Oserijati, a dalje nizvodno Breuci i Skordisci. Kako tvrdi B. Jovanović, Semberija je bila skordišćanska, s obzirom na tamošnje naseobinske i grobne lokalitete (Dvorovi i Donja Mahala pokraj Bijeljine te Rapanović Polje između Dvorova i Triješnice – kasnolatenska naselja s plitkim kulturnim slojevima; u području između Dvorova i Triješnice nalaze se razoreni grobovi s tipičnim keltskim oružjem.

Tijekom prve godine rata Tiberije je pregazio zemlju Breuka. Breuke u tom kontekstu izričito
spominje Suetonije (Tib., 9), dok Dion Kasije svjedoći o tome da su legijama, u ulozi saveznika, pomagali Skordisci, koji su bili susjedi Panoncima. Skordisci su, osim s Breucima, graničili i s Amantincima, no logičnije je pomisliti da je pomoć ratobornih Kelta Tiberiju bila potrebna upravo protiv Breuka koji će se tijekom Batonova ustanka, kao jedini od kolovođa pobune, pokazati najžešćim protivnicima.

Iz izvješća o panonsko-dalmatinskom ustanku posve jasno, dakle, proistjeće da su Desitijati
(kao i Breuci, s kojima su ovi bili pokrenuli pobunu) već od nekog vremena prije izbijanja ustanka protiv rimske vlasti bili podložni toj istoj vlasti; protiv nje su se godine 6. i pobunili. To je podvrgavanje moglo uslijediti samo tijekom Tiberijeva panonskog rata, s obzirom na teritorijalni doseg Oktavijanova ilirskog pohoda. A Među ustanicima bili su i Mezeji s kojima su se godine 7. obračunale Germanikove čete. Mezeji su pod rimsku vlast potpali tijekom Tiberijeva panonskog rata, na što bi mogao upućivati norički keltski novac, datiran između 20. i 10. pr. Kr., iz Aginog Sela nedaleko od Banje Luke. Novac je nađen u površinskom, humusnom sloju nataloženom nakon što je prekinut život u tamošnjem autohtonom naselju i stoga je terminus ante quem za određivanje vremena u kojem je to naselje bilo razoreno. O Tiberijevu pokoravanju Ditiona možemo pak doista samo nagađati, jer u njihovu slučaju zasad posve izostaju arheološka svjedočanstva. Izvjesno je tek da je Germanik tijekom posljednje godine velikog ustanka zauzeo njihovo središte Splon. Jedini argument u prilog njihova podvrgavanja rimskoj vlasti tijekom 12. ili 11. pr. Kr. jest već spomenuta nevjerica glede propuštanja osvajanja nekog dijela panonske zemlje. Tijekom 12. i 11. pr. Kr. rimska se vlast proširila na preostali dio Podravine i Posavine, kao i na prostor između Save i Zadinarja koji je sve dotad bio bijela mrlja na karti Ilirije. Dosegnut je bio i Dunav, na potezu između ušća Drave i Save – Dunav, kao i dio Semberije vjerojatno nije trebalo oružjem prisvajati, jer su ondje glavnu riječ vodili keltski Skordisci, odnedavni rimski saveznici.

Ipak rimska premoć je bila prevelika i naredne 9 god.n.e., Rimski zapovjednici Tiberije i njegov sinovac Germanik su započeli konačne ofanzive kako bi ugušili ustanak. U ljeto 9 god.n.e., rimske trupe su osvajale posljednja uporišta ustanika, od kojih posebno treba istaći Andetrium u današnjoj Dalmaciji i Ardubu u središnjoj Bosni, u kojoj su se do zadnjih iskri snage borile za svoju slobodu i žene, koje ne želevši pasti u rimsko ropstvo sa svojom djecom skakale u rijeku ili se bacale u vatre koje su gutale njihovo naselje. Kada je potpuno slomljen ustanički otpor, Tiberiju se u septembru 9 god.n.e., predao i sam Baton Dezitijatski; na upit rimskog vojskovođe i budućeg cara zašto su se pobunili Baton Dezitijatski je odgovorio;

Vi (Rimljani) ste krivi za ovo, vi ste poslali za čuvare vaših stada ne pse ili pastire, nego vukove

Veliki ilirski ustanak, 6. do 9. godine nove ere. Crvena: prostor Rimske imperije. Plava: rimske legije pod Tiberijom. Žuta: legije pod Germanikom. Zelena: rimske legije sa područja Moesije Superior. Ljubičasta: Tračani pod Rhoemetalkesom.
Veliki ilirski ustanak, 6. do 9. godine nove ere. Crvena: prostor Rimske imperije. Plava: rimske legije pod Tiberijom. Žuta: legije pod Germanikom. Zelena: rimske legije sa područja Moesije Superior. Ljubičasta: Tračani pod Rhoemetalkesom.


12.12.2012.

Tragovi keltske tradicije spaljivanja mrtvaca u antičkoj Bosni

Kelti su svuda uspješno prodirali na Balkan, tako da su se tu oko godine 335. pr. Kr. već stalno bili naselili. Mnogo više nego u političkom smjeru djelovala je kultura ovog nadarenog naroda na podjarmljena i u broju veća ilirska plemena, s kojim su se uostalom ubrzo potpuno asimilirali. To se osobito opaža po našim krajevima, poglavito u sjevernom djelu Bosne - u Semberiji i Bosanskoj Krajini, pa čak i u Hercegovini. Među ostalim pokazaše se ubro utjecaji nove kulture u veliko i na sahranjivanju mrtvaca, jer kako ćemo malo niže vidjeti, preotima sve više i više maha spaljivanja mrtvaca, tako da oko Kristova rođenja nalazimo oveća grobišta sa gotovo isključivo samim paljevinama.

Ova nova faza u prethistoriji, gdje već s njome dolazi u dodir historija, ubraja se mlađe željezno doba, ili kako se prozvalo po jednom nalazištu latensko doba. Po vremenu razlikuju se tri faze mlađeg željeznog doba i to: 1. ranolatenska perioda (4. stoljeće pr. nove ere), 2. srednjo-latenska (3. i 2. stoljeće pr. nove ere) i kasno-latenska perioda (zadnje stoljeće prije Krista). Ova razdioba podudara se izvrsno i s prilikama u našim krajevima.

Prije dolaskom Kelta Iliri su sahranjivali svoje mrtvace pretežnim dijelom samo u gromile (čitajte Keltski tragovi sa Glasinca). One su svakako najjednostavnije grobnice osobito u krševitim krajevima, gdje uopšte ima premalo zemljišta prikladna za kopanje raka. Na takvim mjestima bi mrtvace jednostavno položili na zemlju i zasuli zemljom i kamenjem, kakva bi imali pri ruci, i koje bi mogli sabrati u neposrednoj blizini. Ali mi već i u gromilama nalazimo uz skeletne grobove i paljevine ljudskih lješina.

Herodot (umro god. 424. pr. Krista) opisuje pogreb tadašnjeg naroda na Balkanu ovako: "Bogataši sahranjivaju se na ovakav način: Tri dana izlažu, a pošto su za njim naricali, kolju razne životinje u ime žrtve i priređuju gozbu. Zatim pale lješinu i ju polažu na zemlju i te grade grobnicu. Pošto bi nasuli gromilu, obavljaju junačke igre, a prema vrsti igre dijeli se dvobojnikom najveća nagrada" (Glasnik zemaljskog muzeja 1914, str. 101). Ova Herodotova zabilješka ne podudara se sa našim konstatacijama na Glasincu, osobito u grobovima starijeg željeznog doba. Inače je ovo najstarija pisana vijest o spaljivanju mrtvaca na Balkanu, koja upravo pada u prve početke provale Kelta u naše krajeve. Da su mrtvace spaljivali zaista i u starije željezno doba (800. - 400. pr. Kr.) dakle u doba postanka najvećeg dijela glasinačkih gromila, dokazuju nalazi u znamenitom grobištu u Halstatu u Austriji, po kojemu je nalazištu prozvano cijelo ovo razdoblje, halstatsko doba. U ovom grobištu nađeno je uz skeletne grobove i mnogo paljevina. Za ovo imamo uostalom dokaza i iz naših bližih krajeva. Dr. Josip Brunšmid opisao je "Groblje s urnama u Krupčama kod Kašića u Hrvatskoj", gdje se našlo jedno grobište sve samih paljevina.

Vrlo su se razilazila mišljenja pojedinih istraživaća u pogledu spaljivanja lješina na Glasincu. Neki raniji istraživaći hoće, da su zapazili, da se u svakoj niskoj, plosnatoj gromili velikog obujma nalaze ostanci od poviše lješina, a kosti u njoj da su sažgane, te su se prema tome mrtvaci na lomači spaljivali i onda sahranjivali, dok se u oblim gromilama nalaze većinom nesažgane kosti i obično samo jedan kostur u svakoj; nadalje da se ni u jednoj gromili, koja se nad lomačom nasula, nisu do onda našli neki ostaci ženskoga nakita, već da su sve gromile, koje se mogu smatrati kao ženske, oble, a lješevi su u njima sahranjeni nesažgani. Svgdje, gdje bi se našlo sažganih kostiju, našlo se i oružja, pa bi se iz toga moglo zaključiti, da je spaljivanje na lomači bio prvilegij otmjene, vojničke klase.

Jedan od večih tragova o spaljivanju mrtvaca, nalazimo u nekropoli Jezerine kod Bihaća. U tom grobištu iskopana su u svemu 553 osoba, od toga je bilo 225 skeletnih i 328 spaljenih mrtvaca (W. Radimski). Veči dio ravnih grobišta poput ove u Jezerinama, stoje pod jakim utjecajem keltske kulture, s kojom je, kako je na drugom mjestu rečeno, preuzeo maha i običaj spaljivanja ljudskih lješina po našim krajevima, a osobito sahranjivanje paljevina u loncima (žarma, urnama).

Među naše najmlađe i svakako najzadnje nekropole iz prethistorijskog doba, spada bez sumnje, ravno grobište Japoda u Ribiću, također kod Bihaća, tik na obali Une. Način sahranjivanja u nekropoli u Ribiću potpuno je isti, kako ga dosada zapazismo u ostalim latenskim grobištima ovog kraja, osobito u Jezerinama. Lješine spaljivane su valjda na jednom i tu svrhu određenom mjestu, kosti brižno skupljene i od ugljena odvojene, te u žarama sahranjene. U svemu je nađeno u ovoj nekropoli 316 grobova, od toga samo 6 kostura, a ostalo sve samo paljevine. Po nađenim oblicima fibula može se dokazati, da je i ovo grobište upotrebljavano duže vremena. Samo su četiri fibule starijeg oblika (Certosa), 143 su latenske (4 rano – 126 srednje – i 13 komada kasno-latenske) i 69 komada rimskih fibula. Osim fibula našlo se u Ribiću i nekoliko komada brončanog novca. Jedan je novac nađen u žari, druga dva između žara. Jedan pripada Sabini, supruzi cara Hadrijana, a drugi je Antonia Pia.

Na kraju ovog članka pregovorit ćemo još nekoliko riječi o dva krematorija iz antičkog doba u našim krajevima. Prvi je nađen u Gorici, kotar Ljubuški, a drugi u Mahrevićima, kotar Čajniče (Ć. Truhelka, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1909).

U Gorici je jedna komora bila puna paljevine, i to sve samo ljudske kosti, ugljen, pepeo i komadi kamena, od velike žege sažežena u kreč. U ovom krematoriju su također nađeni i predmeti mješavinom starijih oblika (pod konac starijeg željeznog doba, otprilike oko 500. godine pr. Kr.) i mlađih, latenskih. Drugi krematorij pronađen je također slučajno u selu Mahrevićima kod Čajniča u istočnoj Bosni. Ovdje se opetuje ono isto, što smo zapazili u Gorici, a to je, da se spaljene lješine zatrpavaju također u krematoriju, na koji se onda natrpala gromila kamenja. U Mahrevićima nađeno je također mnogo brončanih fibula raznog, većinom srednjo-latenskog oblika i dr. Ovaj krematorij spada dakle u doba srednjo-latenske periode, negdje oko 300. do 200. Pr. Kr.

Ilovasta žara za mrtvačku paljevinu iz ravnog grobišta u Jezerinama kraj Bihaća.
Ilovasta žara za mrtvačku paljevinu iz ravnog grobišta u Jezerinama kraj Bihaća.


Četiri ilovaste posudice, ilirskog tipa, za doprinošenje žrtava (jela) uz mrtvačke paljevine u žarama iz ravnog grobišta u Jezerinama kraj Bihaća.
Četiri ilovaste posudice, ilirskog tipa, za doprinošenje žrtava (jela) uz mrtvačke paljevine u žarama iz ravnog grobišta u Jezerinama kraj Bihaća.


Tlocrt krematorija iskopanog u Gorici kraj Ljubuškog.
Tlocrt krematorija iskopanog u Gorici kraj Ljubuškog.


11.12.2012.

Pitanje o keltskim elementima u ilirskom plemenu Delmatima

Nekoliko antičkih pisaca spominju jadranske Kelte. Na temelju tih izvješća kod nekih novijih istraživanja susrećemo se s mišljenjima da su neka poznata ilirska plemena poput Japoda i Delmata bila pomiješana s Keltima. Tu postoji više arheoloških i povijesnih pitanja s obzirom da se radi o zbivanjima koja nisu ostavila arheološke tragove, koja bi takva gibanja potvrđivala. Keltski boravak na istočnoj obali Jadrana, ako ga je i bilo, bio je efemerna pojava koja nije u velikoj mjeri ostavila materijalnog traga.

Osvrnut ćemo se prvo na poznatu vijest iz 2. knjige Teopompovih ”Filipika”, koja je zabilježena kod Ateneja (F. Jacoby, FGrH II, 40 : 544). To je zgoda iz godine 359./358. pr. Kr. o sukobu Kelta i ilirskog plemena Ardijejaca, kojom su prilikom Kelti porazili Ardijejce ratnom varkom, kada su ih opili zatrovanim pićem i zatim porazili. S ovim se porazom povezuje prisilno seljenje Ardijejaca, kako se smatra, negdje iz sjeverne ili srednje Bosne prema jadranskoj obali dolinom Neretve, te su se proširili tom obalom s obje strane Neretve (Zaninović 1966: 70-71). U sljedećem podatku Strabon (VII 3, 8 ) je zabilježio vijest iz životopisa Aleksandra Velikoga, što ga je bio napisao Ptolemej, sin Lagov, vrsni Aleksandrov vojskovođa i suradnik, koji je o njemu dao sliku bez uljepšavanja, s posebnim obzirom na njegove ratničke i strateške podvige. Djelo nije sačuvano, ali ga je uvelike koristio kasniji biograf Flavije Arijan. Strabon piše kako je ”Ptolemej, sin Lagov rekao da su prilikom Aleksandrove vojne (s Tribalima na ušću Dunava), došli k njemu Kelti s Jadrana - Kéltoi oï perì tòn Adrían”.

Ovu vijest da Kelti s Jadrana dolaze u poslanstvo Aleksandru Velikom, a ne oni puno bliži u Panoniji, pokušava se tumačiti drugim tekstom, što ga je zabilježio Pompej Trog kod Justina (XXIV, 4). Trogovo je djelo iz kraja 1. st. pr. Kr. naime sačuvano samo u sažetim izvodima kod Junija Justina u 3. stoljeću poslije Krista. Trogov je spis Historiae Philiippicae bio prva opšta povijest u rimskoj književnosti, pa je i naslov po povijesti Makedonije, a ide do Augustove pobjede u Španiji 19. g. pr. Kr. “Namque Galli abundante multitudine, cum eos non caperent terrae quae genuerant, CCC milia hominum ad sedes novas quaerendas, velut ver sacrum, miserunt. Ex his portio in Italia consedit, quae et urbem Romanam captam incendit, et portio Illyricos sinus ducibus avibus...per strages barbarorum penetravit et in Pannonia consedit. Ibi domitis Pannoniis per multos annos cum finitimis varia bella gesserant. Hortante deinde successu divisis agminibus, alii Graeciam, alii Macedoniam, omnia ferro prosternentes petivere… - Galima naime zbog velikoga mnoštva (ljudi) nije bila dovoljna zemlja iz koje su potjecali, stoga su 300 000 ljudi poslali u potragu za novim sjedištima ili su ih odvojili po obićaju svetoga proljeća. Dio ovih se naselio u Italiji, te su osvojili i grad Rim zapalivši ga, a drugi je dio preko ilirskih zaljeva pod častohlepnim vođama uništavajući barbare prodro u Panoniju i tu se naselio. Ondje su, nakon što su pokorili Panonce, kroz mnogo godina vodili razne ratove sa susjedima. Osokoljeni uspjesima, raspodijelili su svoje bojne redove, te su jedni pošli u Grčku, a drugi u Makedoniju sve napadajući i uništavajući oružjem”.

Naravno da u ovim tekstovima ima niz pitanja u koja se ovdje, za sada, ne možemo upuštati. Kronološki, ovi se podaci poklapaju i odnose se, po svoj prilici, na vrijeme nakon galskoga pohoda na Rim ili nešto kasnije. U ovaj bi kontekst ušao i Teopompov podatak o sukobu s Ardijejcima iz 359/358. pr. Kr. što bi se moglo objasniti činjenicom da su Kelti prošli kroz ilirske zemlje ne zaustavljajući se. A zatim su “nakon mnogo godina” borbi s raznim narodima i plemenima pošli u Grčku i Makedoniju 280.-270. pr. Kr.

Pošavši od vijesti o ovim keltskim seobama neki su stariji autori htjeli vidjeti naglašeniju keltsku komponentu i kod nekih ilirskih plemena. Tako je C. Patsch napisao za Delmate da: “…scheinen keine rein illyrische Völkerschaft sonder von Kelten überschichtet gewesen zu sein -…čini se da Delmati nisu bili čisto ilirsko pleme već su bili preslojeni Keltima". (Patsch 1901 : col. 2454). U prilog tome navodi imena nekih delmatskih lokaliteta i osoba, što bi potvrđivalo njihovu keltsku komponentu. Slično mišljenje donosi i prof. Grga Novak (Novak 1944 : 23; Novak, Enciklopedija Jugoslavije s.v. Delmati). Slično je i s plemenom Japoda, koji su u najvećom mjeri živjeli na području Bosanske krajine i za koje je Strabon zabilježio poznati navod (Strab., IV 6, 10): ”…kaì oï 'Iápodes dé edes touto cpímikton 'Illyriois kaì Keltois ethnos - ... i Japodi, narod u kojem su pomiješani Iliri i Kelti”. Na drugom mjestu (Strab., VII 5, 2): ”… ton Iapódon Keltikou te ama kaì 'Illyrikou ethnous  -…Japode, keltski i ilirski narod." I još (Strab. VII 5,4): ”…ho’d hoplismós keltikós.-...oružje (im je) keltsko." Postoji i bilješka Dionizija Halikarnaškoga što je donosi Stjepan Bizantinac u svojim Ethnike (ed. Meineke, 322): 'Iápodes ethnos keltikón pròs te 'Illyría -…Japodi keltski narod u Iliriji”.
Slično je i s područjem Delmata za koje Apijan (Illyr. XI) izrićito veli da su Delmati čisto ilirsko pleme. C. Patsch je u svoje vrijeme tumačio da je ova Apijanova oznaka više geografske nego li etnografske naravi (Patsch 1901 : co. 2454): ”Die Angaben der Autoren (App., Illyr., XI; Zonar., IX 25) dass sie (Delmatae) ein Illyrion genos seien, sind mehr geographischer als etnographischer Natur oder beziehen sich nur auf die Hauptmasse der Bevölkerung”. U prilog svoje tvrdnje Patsch je također naveo neka imena koja su novodno keltska kao Baracio, Caturus, Lavius i ime poznatoga delmatskog središta Andertiuma.

Marić smatra da se ne mogu posveisključiti ni boravak Kelta u ovim dijelovima Bosne i Hercegovine, na što upućuju i ravnomjerno raspoređeni keltski nalazi u Duvnu, zatim u nekropoli u Viru kod Posušja, Varvari i Čapljini. Ipak višegodišnja arheološka istraživanja su pokazala razvitak i kontinuitet arheološkoga materijala i nisu pokazale neke inkurzije ili prekid razvitka domaće ilirske kulture. Naravno da postoje elementi stranih utjecaja, koji se mogu pripisati susjednim keltskim kulturama, ali oni su dio jedne opće slike što je susrećemo kao preuzimanje nekih popularnih keltskih utjecaja u tehnologiji i oblicima i na širem području antičke Dalmacije i Ilirika.

Ekspanzija keltskih plemena na Balkanu u različitim epohama.
Ekspanzija keltskih plemena na Balkanu u različitim epohama.


10.12.2012.

Keltski elementi u mlađeželjeznodobnoj i rimskoj nekropoli u Kamenjači kraj Breze (V. Paškvalin, Akademija nauka i umjetnosti BiH)

Breza, poznata po rudniku mrkog uglja, smještena po brežuljkastom terenu na obalama rijeke Stavnje i udaljena oko 30 km sjeverno od Sarajeva, nalazište je antičke nekropole. Breza je i od ranije poznata kao arheološko nalazište, posebno po kasnoantičkoj bazilici iz V − VI vijeka n. e., koja ulazi među kulturno – povijesne spomenike jedne dosta slabo istražene epohe.

U vezi sa sistematskim istraživanjima antičke nekropole u Brezi, koja su trajala po trideset dana u godinama 1978., 1979. i 1980., potrebno je također spomenuti iskopavanje koje je prethodilo ovim istraživanjima. Već su spomenuta zaštitna iskopavanja koja su samo potvrdila da se na lokalitetu Kamenjača krije značajna antička nekropola. Prva sistematska istraživanja ove nekropole započela su 1976. godine. Sredstva za ova iskopavanja osigurao je Zemaljski muzej BiH, a rukovođenje u istraživanjima nekropole povjereno je V. Paškvalinu, višem kustosu Zemaljskog muzeja. Dobiveni rezultati otkrili su da na većem dijelu lokaliteta Kamenjača postoji antička nekropola koja, u kronološkom pogledu, jednim dijelom pripada dobu ilirske samostalnosti i kontinuiranom prelazu iz tog vremena u period definitivne rimske okupacije ilirskih zemalja. Na istraženom dijelu nekropole prisutan je isključivo obred spaljivanja koji prati dva načina spaljivanja i sahranjivanja.

Među zapaženije nalaze sa nekropole iz Breze spadaju fibule. One idu u red kategorije nalaza, a ostali nađeni predmeti u kategoriju priloga. Najveći broj fibula na jednom mjestu nađen je u inhumiranom grobu žene, pa bi one, uz nađene perle i prsten, predstavljale nakit žene. Među nađenim fibulama iz inhumiranog groba uočavamo tri tipa fibula, od kojih je jedan brojniji a karakterizira ga noga savijena unatrag, koja seže do samog Drugi tip srednjolatenske fibule, nađen također u grobu inhumirane žene, a nije brojnije zastupljen, predstavljaju dvije fibule koje isto tako karakterizira unazad savijena noga. Ona ide sve do luka fibule, praveći na kraju ukras u obliku jedne nešto veće i manje kuglice, koje ne dodiruju luk fibule. Ova dva tipa bronzanih fibula, od kojih prvi pripada starijem ranolatenskom tipu fibula, a drugi srednjelatenskoj shemi fibula prema Z. Mariću, što prihvata i J. Todorović, spadaju među keltske elemente u Bosni. Tip ranolatenske fibule s unazad savijenom nogom i s kuglicom na kraju, čini se da je posebno zapažen u Panoniji, pa bi najvjerojatnije upućivao na keltski uticaj u krajevima Bosne, odnosno na nekropoli u Brezi.

Fibuli iz nekropole iz Breze isto tako u nekim dekorativnim elementima, kao savinutoj nozi i prstenu pričvršćenom za luk, imamo nešto bližu analogiju u fibuli iz Ada Huja (Beograd) ili u fibuli sa Karaburme (Beograd). Prema iznesenom, najbliže konfrontacije fibuli kasnolatenske sheme iz nekropole u Brezi nalazimo ipak u nalazištima s područja Beograda u kojima se prepoznaju uticaji Kelta. Stoga, u ovom rijetkom tipu iz nekropole u Brezi trebalo bi gledati u II stoljeću pr. n. e. keltski uticaj.

Inhumiranom grobu žene pripadaju i četiri bronzane narukvice. Krajevi ovih narukvica završavaju malim zadebljanjem, u stilu stilizirane zmijske glave, a same narukvice su ornamentirane kosim i paralelno uspravnim i uspravnim linijama. Iz kasnolatenskih nalazišta poznajemo razne tipove narukvica s razvijenim ornamentima u tehnici graviranja, izgleda da se predstavlja kao poznatiji tip narukvica ili njihovih varijanti. Ovaj se tip narukvica najvjerojatnije uklapa u kronologiju lučnih kasnolatenskih iliti keltskih fibula. Prema većem broju nalaza ovih fibula na lokalitetima u krajevima Panonije može se pretpostaviti da je u oblastima južno od Save, pa prema tome i u nekropoli u Brezi, postojao panonski uticaj koji se pripisuje jakom uplivu Kelta.

Prema iznesenom, čini se da u krajevima centralne Bosne kopljasti tip bronzanih fibula traži nove interpretacije, što znači i nova izučavanja. Među dosta zanimljive kulturno − historijske grobne nalaze s nekropole iz Breze ulazi i kopča laminskog tip. Prema arheološkim okolnostima pod kojima je nađena kopča laminskog tipa, čini se da kronološki pripada prelazu iz stare u novu eru, jer je nađena na dijelu nekropole koji izgleda graniči s grobovima iz perioda rimske okupacije. Na takvu konstataciju upućuje također arheološki materijal koji pripada kasnom latenu i periodu ranorimskog Carstva (fibule) iz spaljenih grobova u Lamincima. Ovakav tip kopče otkriven je u keltskoj nekropoli na Karaburmi. Također je nađen u kasnolatenskim keltskim grobovima iz Sotina. Još je poznata s Gomolave i Apatina.

Panonski uticaj u to historijsko doba, južno od Save, bio je realan i moguć, s obzirom na ekonomsku moć Kelta u južnom dijelu Panonije. Nekropolu na Kamenjači u Brezi, prema gore izloženom, možemo kulturno, kronološki i etnički opredijeliti kao mlađeželjeznodobnu i romaniziranu dezitijatsku nekropolu. Kompleksnija arheološka izučavanja dokumentacije pružit će ubuduće više saznanja o nekropoli.

Nekropola u Kamenjački kod Breze - Sačuvanost skeleta žene unutar kamenim pločama ozidanog groba.
Nekropola u Kamenjački kod Breze - Sačuvanost skeleta žene unutar kamenim pločama ozidanog groba.


09.12.2012.

Sandžak: The Celtic necropolis from Krajčinovići-Slana Voda (Priboj)

The necropolis of Krajčinovići – Slana voda, with the twenty five half burned skeletons of men and women, contents material, pottery, jewlery, weapons and bronze dishes of Hellenistic, Celtic and domestic provenience. It is dated in the middle of the II century BC and in the cultural meaning is relevant with the transpassing from the second into the third phase of the Celtic influence in Bosnia and Herzegovina by Marić. The circular position of the skeletons with the legs to the center of necropolis and heads to the edge of it, without individual tombs and with regular order of archaeological material behind them, tell about the changing of old, traditional way of burial in the unregular life condition, the war condition.

In the year 1971 an extraordinary archaeological discovery was made at the locality of Slana Voda (Salty Water), near the village of Krajčinovići, near the town Priboj in southwestern Serbia. A mass burial containing 25 partially burnt skeletons was found, along with a wealth of archaeological material, including pottery, bronze dishes, jewelry, 60 iron swords, and other weaponry (Zotović R. Social and Cultural Aspects of the Burial Krajčinovići –Slana Voda (South-West of Serbia, Middle of II c. BC. In: Acta Terrae Septemcastrensis, VI, 1, 2007. Pp. 199-205).

The site is remarkable for a number of reasons, foremost among them the fact that it had previously been thought that his part of Sandžak was uninhabited in the late Iron Age, i.e. this was the first archaeological material to be found in the area dating between the 5th c. BC and the Roman period (loc cit.). Therefore, the site provided the first confirmation that western Serbia was indeed inhabited in the pre-Roman period.

The material from the burials is also particularly noteworthy, consisting of mostly Celtic material (with older Illyrian influences to be observed in some of the pottery), and imported Hellenistic pottery and jewelry, which illustrates trade contacts between the Celtic population in this area and the Hellenistic world. Two further Celtic burials across the border in modern Bosnia Herzegovina were excavated in the 20th c. at Mahrevići by Čajniče (Truhelka, Ć. 1909. Gromila latenske dobe u Mahrevićima kod Čajniča, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XXI, p. 425-442) and Vir by Posušje (Marić, Z. 1962. Vir kod Posušja, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu N.S. XVII, p. 63-72). At both of these sites the burial rituals (positioning of the bodies etc.) and archaeological material uncovered were similar to the Slana Voda burial.

The positioning of the bodies, burial ritual, and accompanying archaeological material at Slana Voda indicate that this a war burial carried out at the middle of the 2nd c. BC (Zotović op. cit.), which coincides chronologically with the first historical accounts of conflict between the Roman Empire and the Balkan Celtic tribes (Scordisci wars). From a human perspective, perhaps most noteworthy about the Slana Voda burial (as is the case with the mass graves at Mahrevići and Vir) is the fact that the bodies are of male and female ‘warriors’, i.e. of both men and women, arranged together with their weapons.

The archaeological evidence from Slana Voda illustrates that the burial was carried out under conflict conditions, yet time was taken to give the dead an ordered burial, and no distinction was made between the men and women, who had apparently died together. Chronologically, this burial coincides with the first phases of Roman expansion in the region, and the mass grave at Slana Voda would appear to mark the arrival of ‘Pax Romana’ in this part of the Balkans.

Marić made chronology of the Celtic influence on the territory of Bosnia and Herzegovina in the three phases: 1. from 370.-260. year BC, 2. from 260.-150. year BC and 3. from 150.-9. year BC (Marić 1963, 65). The picture of the second phase of Celtic influence of Bosnia and Herzegovina by Marić has character of the stronger influence of the Celtic and Greek material, and at the end of this phase is the beginning of the Roman conquest of certain part of the territory of nowdays Bosnia and Herzegovina. The beginning of the third phase is the beginning of the stronger connection and communication with the Adriatic coast and because of that appearance the new elements in the cultural picture of Bosnia and Herzegovina. If we look on the cultural picture of necropolis Krajčinovići – Slana voda, this picture is relevant, as well as the dateing of the necropolis, with the cultural picture and dating of transpassing the second into the third phase of Marić chronology and cultural relevants for Bosnia and Herzegovina. More than that, the territory of western and south-western Serbia in archaeological meaning have analogies even in the period of older Iron age with the territory of Bosnia and Herzegovina, not with the inner side of Serbia. The closest analogy with Krajčinovići-Slana voda, Mahrevići and Posušje, point on the conclusion that such way of the burial can appeared as a way of the burial of the ethnic groups of similar material culture, as the modification of the older way of the burial, as the psychologically reaction of the population on the certain unregular conditions, in this case, the war. The social level of the population which made necropolis Krajčinovići-Slana voda was on the level of the possibility for the import of Hellenistic material as lacrimariums, the silver jewlery and the bronze dishes. Although they made hand-made pottery in the tradition of the older Iron age, and also knew for the pottery made on wheel.

In the cultural meaning, the ethnic group of "Krajčinovići - Slana voda" is on the transpassing from the 2-nd to the 3-rd phase of the Celtic influence in the Bosnia and Herzegovina (according to Marić), the period when the influence of the Greek as well as the Roman culture was remarkable. It is possible that this ethnic group also had the contact through the valley of the river Neretva with the cities on the south-east of the Adriatic coast.

 The mass grave of Celtic warriors from Slana Voda.
The mass grave of Celtic warriors from Slana Voda.


Weaponry from the Slana Voda burial.
Weaponry from the Slana Voda burial.


Celto-Hellenistic Jewelry from the Slana Voda burial.
Celto-Hellenistic Jewelry from the Slana Voda burial.


08.12.2012.

Tekst: Pitanje keltskih kulturno-tradicionalnih elemenata u plemenu Japoda

Jedno od najrazvijenijih područja u rimskoj Bosni nalazilo se na velikom  koljenu Une (Oeneus) kod Bihaća. Taj je region, smješten između Plješivice na zapadu i Grmeča na istoku, te Zrinjske i Petrove gore na sjeveru, dao veliki broj natpisa i arheoloških nalaza koji potvrđuju da se oko Bihaća razvio jedan od naprednijih centara Japoda.
Pitanje ο kojem se u nauci dosta raspravljalo jeste i porijeklo Japoda. Oni istraživači koji su polazili od narativnih izvora (koji su još slabo poznavali japodski arheološki materijal), smatrali su Japode izvorno ilirskim etnosom, koji je u 4. st. pr. n. e. bio podjarmljen i preslojen od Gala iliti Kelta. Za Patscha su Japodi populus mixtus (WMBHVI 165), podjarmljen od Kelta. Ονο se mišljenje oslanjana vijest Dionizija iz Halikarnasa (1. st. n. e.) kod Stefana Bizantinca, odnosno Strabona, koji kaže: Iapodes, permixta iam Illyriis et Gallis gens . . . ab Augusto Caesare debellati sunt (IV6, 10).
Novija su istraživanja i analize arheološkog materijala ukazali da nije bilo značajnijeg miješanja ova dva naroda. Mogli bi smo u duhu današnjih shvatanja reći da su Japodi prihvatili keltsku civilizaciju, a sačuvali svoju tradicionalno-kulturu. Stoga Marić keltsku komponentu svodi na dobre trgovinske odnose domaćih s panonskim Keltima. Ipak, i Marić smatra da se ne mogu posveisključiti ni boravak Kelta u Bosni i Hercegovini, na što upućuju i ravnomjerno raspoređeni keltski nalazi kako u Bosni, najbogatiji pored Save i Semberije, tako i na jugu u Hercegovini (Livno, Duvno, Posušje, Varvara, Gubavica, Čapljina, Stolac).
U japodskim se nekropolama našlo i keltskih rukotvorina, kao što su srednjolatenske (i druge) fibule i narukvice,ali, što je vrlo značajno, nema ni najsitnijeg traga keltskoj keramici, niti utjecajima keltske keramike na japodsku.
Stari su pisci ilirske Japode miješali i s južno-italskim narodom Iapyges, tako Hekatej Milećanin (Hecataeus) pod kraj 6. st. st. e., kako se to sačuvalo kod Stefana Bizantinca (u Fragm. Graec. hist. 1,86), koji pod natuknicom Iapygia navodi: "Ιαπυγία-βπόλεις, μία εν τή'  Ιταλία και ετέρα εν τη Ίλλυρίοι.”

U osvit protohistorijskog doba Japodi su, u vrijeme njihove talasokracije na Jadranu, živjeli i u Picenumu u Italiji, gdje se na umbrijskim natpisima (Tabulae Iguvinae) proklinju kao Iapuzkum numen (tj. Iapudiscum nomen). Slično je mišljenje ο Japodima iznio i B. Čović: Japodi su bili dobri susjedi Keltima, u određenim prilikama i saveznici; koristili su se oružjem iz keltskih radionica (mačevima i štitovima), ali u unutrašnjosti japodske zemlje, pa ni u Pounju, teško da je bilo ikakve keltske (etničke) primjese. I odlični poznavalac ilirskog i keltskog materijala S. Gabrovec na to primjećuje da se u grobovima Japoda nije nalazilo keltsko, nego ilirsko oružje. Sasvim je, ipak, moguće da su Japodi posjedovali i keltsko oružje, ali ga nisu polagali u grobove, jer im to nisu dozvoljavali njihovi kultni propisi. Na formiranje japodske kulture najviše je utjecala domaća tradicija, iako je negdje više a negdje manje izražajan i keltsko-latenski utjecaj, posebno na sjeveru, a na jugu i helenistički. Vjerojatno među tim „izvanjskim" utjecajima valja tražiti i pojavu keltskih imena kod Japoda. Što nam, dakle, kazuju imena s nadgrobnih spomenika pounskih Japoda?
Mišljenja paleolingvista su i u tome donekle podijeljena. I dok jedni u samojleksici (u repertoaru imena) vide brojna zastupljena imena iz keltske tradicije (G. Alföldy), drugi ih svode na realnu osnovu. U tome smislu od velikog su značaja radovi R. Katičića i D. Rendića-Miočevića. Alföldy kao keltska i „vjerojatno keltska" imena iz Pounja i dijela Like uzima slijedeća: Ammida (f.), Andes, Iaritus, Matera (f.), Maxa (m.), Mellito (f.), Mun-tanus, Nantia(?), Nonntio, Parmanic(us), Poia (f.), Sarius, Seneca, Sicu (m.), Silus i Sinus, u svemu, dakle, 16 antroponima. Katičić ovu Alföldyjevu listu keltskih antroponima kod Japoda reducira na svega tri sigurna imena: Ammida, Matera i Seneca. Za četiri je imena keltska pripadnost vrlo vjerojatna: Nantia, Nonntio, Poia i Sicu, dok za osam imena nema dokaznih mogućnosti (nedostaje elemenata) ο njihovoj pripadnosti keltskom jezičnom supstratu: Andes, Iaritus, Maxa, Muntanus, Parmanicus, Sarius, Silus i Sinus. Keltsko, pak, ime Mellito je, u stvari, izvedenica iz grčkog jezičnog fonda, a tvorba mu je srednjo-dalmatska. Tri prvospomenuta imena svakako otkrivaju veze između keltske i japodske antroponimije, ukoliko njihovi nosioci doista pripadaju domaćem stanovništvu. Od ta tri imena samo je Seneca iz Pounja (Ribić), Ammida je iz japodskog Arupija, a Matera iz Japre (Cikote), dakle već izvan japodskog teritorija, vjerojatno doseljenica, kao i Nonntio, iz keltskog područja. D. Rendić-Miočević je analizirao japodsku antroponimiju i onomastiku uopće s posebnim obzirom na Liku, ukazujući pri tome i na domaće tradicije u onomastici, što Japudiju etnički veže s japodskim i ostalim ilirskim narodima. Srodnost s keltskom leksikom, odnosno onomastičkom tradicijom, Rendić vidi osim u kod Japoda čestom imenu Andes (po Rendiću, ime je etnonimskog postanja, pa bi u početku označavalo doseljenika iz neke keltske etničke zajednice), ali i u niz udrugih antroponima koji pokazuju srodnost s keltskom onomastičkom tradicijom i njenim repertoarom, kao što su: Ammida, Gratula, Iaritus, Maxa(?), Ninnia(?), Poia(?), Rusticus, Seneca, Sicu, Silus i Sinus, što bi u određenom smislu potvrđivalo vijesti starih pisaca ο vezama Japoda i Kelta, te upozoravalo na određenu infiltraciju keltske, pa čak i tračke tradicije. Na taj bi se način ujedno premostila i nesuglasna stanovišta antičke i prethistorijske arheologije.

Japodska fibula keltskog tipa - nekropola Jezerine kod Bihaća, mlađe željezno doba, 4. do 1. stoljeća prije nove ere.
Japodska fibula keltskog tipa - nekropola Jezerine kod Bihaća, mlađe željezno doba, 4. do 1. stoljeća prije nove ere.


keltska tetradrahma, datirana između 20. i 10. god. pr. Kr., iz Aginog Sela, nedaleko od Banje Luke.
keltska tetradrahma, datirana između 20. i 10. god. pr. Kr., iz Aginog Sela, nedaleko od Banje Luke.


29.08.2012.

Tekst: Latensko-keltski lokaliteti mlađega željeznoga doba na području Bosanske Posavine, i pitanje naseljenosti Skordiska

Mlađe željezno doba (latensko) usko je povezano s prodorom Kelta u Panoniju. Područje Bosanske Posavine nalazilo se pod utjecajem Kelta, posebice poslije 260. godine prije Krista. Na temelju ostataka materijalne kulture keltskog obilježja može se zaključiti da se u drugoj i trećoj fazi keltskih utjecaja povečao broj nalaza s keltskim obilježjima na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, a posebno u krajevima pokraj Save. Sivu keltsku keramiku, koja je, između ostaloga, utvrđena na više nalazišta u Bosanskoj Posavini, ne bi se smjelo uzeti kao dokaz o prodoru Kelta u te krajeve, nego samo kao dokaz o uspostavljanju izvanredno dobrih veza s Keltima u Panoniji. Domorodačko, uglavnom ilirsko stanovništvo je moglo preuzeti odredene tipove keltskoga posuda i lončarsko kolo, a što je izgleda bio slučaj u sjevernoj Bosni. Osim toga, keltska keramika je mogla na to područje dospjeti i trgovinom.

F. Papazoglu odredila je uže područje Bosanske Posavine, od ušca rijeke Bosne do Brčkoga, kao i uže područje sjevernoga dijela Semberije, kao krajnji geografski prostor što su ga nastanjivali keltski Skordisci. Dolaskom Kelta u naše krajeve nastale su znatne promjene društvenoga i gospodarskoga obilježja. Posebno obilježje dali su keramičkoj proizvodnji, koja se zbog vrsne izradbe nametnula, ne samo autohtonom življu, nego se uspjela održati, u određenoj mjeri, i u rimsko doba u našim krajevima pa je znatnije utjecala i na razvitak rimske provincijske keramike. Tradicionalno siva keramika, u povijesnom razdoblju, pronalazi nove oblike kao i nove nijanse boja, posebno, mrko žutu i mrko crvenu. Na keramičkom posudu sive boje iz posljednje epohe prije Krista nisu vidljivi tragovi lončarskog kola, međutim, na posudu izrađenom u prvom i drugom stoljeću poslije Krista, s unutrašnje strane posuda postoje izraziti tragovi lončarskog kola. Muzej istočne Bosne u Tuzli izvršio je 1968. godine rekognosciranje lokaliteta Živkovica brdo u Donjoj Mahali, sjverno od ceste Orašje - Bosanski Šamac, i tom prilikom je utvrđeno da nalazi keramike pripadaju latenskom periodu te da je lokalitet oštećen agrikulturnim radovima. Godine 1968. izvršena su na tom lokalitetu manja sondažna iskopavanja. Tom prilikom nisu utvrđeni nikakvi građevni ostaci, ali je utvrđeno da je kulturni sloj u gornjem dijelu poremećen kasnijim ukopavanjem grobova kao i kopanjima novijeg vremena, prilikom obrade i niveliranja zemljišta. Od keramičkog posuda najbrojnije su zastupljeni ulomci sivih zdjela. Ukrašavanje je izvodeno uglačanim paralelnim cik-cak linijama, naljepljivanjem plastične trake na kojoj se nalaze otisci prstiju i nokta. Keramički nalazi imaju boju od sive do crne, a pronađeni su i primjerci grafitirane keramike.


 

Na temelju prikupljenih ostataka materijalne kulture, M. Kosorić je zaključila da se radi o naselju na kojemu je život trajao duže. Na takav zaključak upućuje keramički materijal, koji u cjelini predstavlja dvije kronološki izdvojene grupe. Uzimajući u obzir tipološku analizu keramičkih nalaza, autorica je zaključila da su u tom naselju živjele dvije etničke grupe. Pored starosjedilačkog ilirskog stanovništva, tijekom kasnog latenskoga perioda, na tom lokalitetu živjela je nova etnička grupa koja je pripadala keltskim plemenima. Poznato je da su Skordisci podizali svoja naselja i utvrđenja uz naselja domorodaca. Keltska opida su utvrđena mjesta na prirodnim uzvišenjima, a ponekad su opasana i jarkom. Prilikom rekognosciranja i arheološkog iskopavanja, čini se da nisu utvrđeni opkopi, ali se može držati pouzdanim da su oni postojali još krajem prošlog stoljeća. Prema tome, lokalitet Živkovica Brdo po svojim vanjskim obilježjima (povišeni položaj, opkopi u koje se mogla voda pustiti) mogao je biti keltski opidum. Budući da arheološka iskopavanja nisu nastavljena, nije moguče donijeti, što bi bilo vrlo zanimljivo, pouzdanu prosudbu o starosjedilačkom narodu i njihovom odnosu prema keltskim doseljenicima, ukoliko je, uopće, točan i dovoljno utemeljen zaključak M. Kosorić da su na tom lokalitetu istodobno živjeli starosjedioci i keltski doseljenici.

Na prostoru toliške župe pouzdano su izdvojeni arheološki nalazi u Donjoj Mahali iz latenskog razdoblja. Na širem prostoru postoji nekoliko lokaliteta koji potvrđuju naseljenost Bosanske Posavine u latenskom razdoblju. Osim toga, postoji desetak lokaliteta za koje se može pretpostavljati, prema površinskim nalazima keramike, da pripadaju latenskom razdoblju. Uzimajući u obzir i numizmatičke nalaze grčkog i rimskog novca od IV. stoljeća prije Krista, što, potvrđuju jasnu robno novćanu razmjenu na tom prostoru, može se govoriti o prilično dobroj  naseljenosti, posebice u odnosu na starije željezno doba. Ostaci materijalne kulture latenskog razdoblja u Bosanskoj Posavini imaju izrazita keltska obilježja, medutim, u kojem stupnju su Kelti bili i etnički nastanjeni za sada se ne može konačno i potpuno odgovoriti budući da još nije pouzdano utvrđen prostor Skordiska u Mačvi, Semberiji i Posavini, tj. je li prostor Semberije bio periferni ili sastavni dio matičnog podrucja Skordiska. Osim toga, nije razrješen početak naseljavanja u latenskom razdoblju nakon diskontinuiteta naseljenosti starijeg željeznog doba. Keltska obilježja zadržala su se na keramici pronađenoj na antičkim lokalitetima u Vidovicama, Grebnicama, Tišini, i još nekim drugim lokalitetima na užem prostoru Bosanske Posavine i Semberije.

 

26.08.2012.

Keltska antroponimija: Nera Etwa (Neretva) - Božanska rijeka

Nera Etwa - što bi rekli stari Kelti, iliti na našem jeziku "Boginja koja teče", u epskim poezijama opisana, u sevdahlinkama otpjevana, mnogima je udahnula i poklonila život. Samo tako se da objasniti zašto su mnogi dolazili da se napiju hladne Neretvanske vode ili da se okupaju u njezinim bukovima, i osjetili beskrajnu snagu ove krasotice, postajući doživotni zastočenici ljepote. Neretva je beder zemlje Bosne, i dok god ona teče, i nje će biti - kao što je to i opisao Josip Pejaković, jer kako bolan nema Bosne, a Neretva huči?

 

21.08.2012.

Keltska osobna imena na području gornje Neretve, Bosanske Krajine, Podrinja i Sandžaka (J. J. Wilkes - Iliri)

Daljna izdavanja ilirskih onomastičkih provincija, koja je predložio Géza Alföldy za područje koje je uključeno u kasniju rimsku provinciju Dalmaciju, obuhvaćaju većinu povijesnih ilirskih krajeva. Odredio je pet glavnih grupa: (1) "pravi" Iliri južno od rijeke Neretve i proširijući se južno od provincijske granice s Makedonijom na rijeci Drimu da bi uključili Illyris sjeverne i središnje Albanije; (2) brojni Delmati, po kojima je ta provincija dobila ime, koji su nastanjivali srednju jadransku obalu između "pravih" Ilira i Liburna; (3) venetski Liburni na sjevernozapadnom Jadranu; (4) Japodi, koji su stanovali sjeverno od Delmata i iza Liburna, gdje imena otkrivaju miješavinu venetskih, keltskih i ilirskih elemenata; i (5) panonske narode na sjeveru provincije, u Bosni, sjevernoj Crnoj Gori i zapadnoj Srbiji. Alföldyeva poistovijećanja imena s tim grupama, od koji su neke bile poznate od vremena rimskog osvajanja, osporio je R. Katičić. On odbacuje odvajanje panonske onomastičke provincije od provincije Delmatae, jer je broj imena na kojima se ono zasniva isuviše mali, dok ima mnogo toga zajedničkoga u distribuciji imena među njima. Isto tako dvoji se o Alföldyevim poistovjećivanjima i tumačenjima keltskih imena među Japodima i na istoku od panonske onomastičke provincije. Prema Katičiću, učestalost keltskih osobnih imena među u tim područjima manje je dokaz za miješano "ilirsko-keltsko" domaće stanovništvo, ili za keltski element koji je preživio nakon seoba iz četvrtog stoljeća pr. Kr., koliko je to posljedica seoba u rimsko doba povezanim sa vojnom službom i postupcima romanizacije.

Nekoliko imena, koja su učestala u gornjoj neretvanskoj dolini, oko Konjica, su izgleda, keltskog porijekla: Boio, Bricussa, Iacus, Mellaius i Mascelio - što se čini da nalazi potvrdu u keltskom načinu oblačenja na reljefnim nadgrobnim spomenicima. Alföldy smatra da ta keltska komponenta proistječe, možda, iz utjecaja keltskih seoba na područje ilirskih Autarijata, ali sada izgleda da oni nisu živjeli tamo, već niže prema jugu, između "pravih" Ilira oko Skadarskog jezera i Dardanaca na Kosovu. Na cijelom tom području imenska formula sastoji se od jednog osobnog imena s očevim imenom (patronimik) u genitivu. Japodi su živjeli iza Liburna u brdima i šumama južne Hrvatske i zapadne Bosne. Njihovi onomastički dokazi su miješavina, s nekim tipično ilirskim imenima. Većina je učestala u istočnim dijelovima njihovog kraja, osobito oko Bihaća u dolini Une. Grupa imena, koju je Alföldy prepoznao da je keltskog porijekla: Ammida, Andes, Iaritus, Matera, Maxa, Mellito, Muntanus, Nantia, Nonntio, Parmanicus, Poia, Sarius, Seneca, Sicu, Silus i Sinus proširena je po cijelom japodskom kraju. Alföldyev popis keltskih imena osporio je Katičić, te je odbacio osam od 16 (Andes, Iaritus, Maxa, Muntanus, Permanicus, Sarius, Sinus i Silus). Četiri imena prihvaćena su kao definitivno keltska: Nantia, Nonntio, Poia i Sicu. Mellito ima elemenata grčkog i keltskog, dok ostaju upitne keltske asocijacije Ammide, Matere i Senece. Katičić tvrdi da ta keltska imena ne tvore dokaz o za preživjeli keltski element u etnički promiješanim Japodima, kako su ih opisali antički pisci, već su posljedica vanjskih dodira i imigracija romaniziranih Kelta tijekom dva prva stoljeća po. Kr.

Oko srednje Drine i zapadne Morave onomastički dokazi navješćuju značajan keltski element među stanovništvom, potvrđen također nadgrobnim spomenicima s keltskim simbolima i načinima oblačenja. Alföldy je otkrio potomke keltskih Skordisca koji su nekada prevladavali u središnjem Balkanu. Broj ilirskih imena u tom području: Genthena, Tatta, Dasius i Thana malen je u uporedbi s keltskim: Aioia, Andetia, Baeta, Bidna, Catta, Dussona, Enena, Iaca, Madusa, Matisa, Nindia, Sarnus, Seius, Totia, i možda Pinenta. Ako su Skordisci zaista sadržali svoje keltsko oblježje u rimskoj eri, ilirski element može predstavljati stapanje grupa iz postojećeg domaćeg stanovništva. Alföldyev popis od 15 keltskih imena među Skordiscima Katičić je bezočno sasjekao. Jedino se za tri, Catta, Iaca i Totia prosuđuje da su sigurno keltska, s još moguća četiri: Aioia, Bidna, Matisa i Nindia. Šest: Andetia, Baeta, Dussona, Enena, Madusa i Pinenta da nisu, dok Sarnus i Seius da jesu ili keltska, ili sjevernoilirska. Ta keltska prisutnost oko srednje Drine i Morave, ne predstavlja, po Katičićevom mišljenju, keltski prežitak Skordiska, već prije posljedicu dodira s keltskim svijetom nakon rimskih osvajanja. Fanula Papazoglu (1974) razmatrala je da li su Skordisci bili keltski ili ilirski narod. To ispitivanje odmah se u početku suočava sa zbrkom kod antičkih pisaca. Tradicija, koju je prenio Strabon, naziva ih Keltima, upučujući na njihova osvajanja Grčke i južnog Balkana u trećem stoljeću pr. Kr. Drugi ih opisuju kao Ilire, a jedan od njih kao i Tračane. Štoviše, da bi stvari postale još nesigurnijima, izgleda da postoji stvarna sumnja u pogledu toga da li su Skordisci, čije je ime, izgleda, ilirskog porijekla, ikada bili stvarno odvojen narod, ili prije neka miješana grupa Kelta i Ilira, stvorena za vrijeme i poslje seoba u trećem stoljeću. Sigurno, pokušaju da se sastavi suvisla povijest ili identitet tog naroda, spajajući i pomirujući pisane izvore, rijetko su se pokazali vrijedni truda. Primjena onomastičkih dokaza na tu materiju izazvala je, po svoj prilici, nove probleme. Kao što smo vidjeli, Katičić je doveo u sumnju Alföldyevo prepoznavanje keltskih imena, uglavnom ženskih, iz zapadne Drine, zapadne Morave i planine Kosmaj južno od Beograda, kao i tvrdnju istog znanstvenika da su muška djeca primala rimska imena, dok su ilirska i keltska tradicionalna imena bila sačuvana za djevojčice.

Dokazi osobnih imena ukazuju na nedomaći element u stanovništvu među panonskim Ilirima sjeverne Crne Gore oko Pljevalja i Prijepolja. Izuzev nekih imena tračkog porijekla, Bessus i Teres, i nekih keltskih imena, Arvus, Belzeius, Cambrius, Iaritus, Lautus, Madussa i Argurianus (ili tračko ili keltsko), jedino ime južnoilirskog porijekla je Plares.

16.08.2012.

Celtic cultural identities in the Illyrian provinces (2nd century BC - 3rd century AD), by J. J. Wilkes

About 380 BC the Gauls/Celts invaded the Balkan peninsula. Their next stepe was to drive some Illyrian tribes into the modern Herzegovina, western Serbia and Montenegro, and to seize their possessiones in northerneastern parts of Bosnia. Instead of uniting against the Celtic invaders, the Illyrian tribes fell to quarelling among themselfs over some salt-springs in the northeastern parts of Bosnia - which were unfortunately situated at the spot where their confines met. The victorious Celts pursued southwards course, and by year 335 BC both Bosnia and Herzegovina fall in their power. Despite the arrival of Celts, Rome conquered Illyria after series of wars. The final being the crushing of a rebellion by certain Illyrian tribes in what is now central Bosnia, around year 9 CE (known as the Great Illyrian revolt), led by the Baton I of Breuci. The Celts also brought the new forms of civilization: winch and hand mill. One of the most influental Celtic tribes, the Scordisci, had established their capital at Singidunum in 3rd century BC, which is present-day Belgrade, the capital of Serbia. They also established the city of Sagestica (Sisak) in nowdays Croatia, and other cities.

Following the pioneering studies of Irma Ćremošnik of symbols and ornaments on the stone monument of Roman Dalmatia that could be as-signed to local Illyrian and to intrusive Celtic traditions, Géza Alföldy, drawing for the most part on the evidence of personal names, produced are construction of the cultural and ethnic affinities of the indigenous population of northeastern Dalmatia around the time of Roman conquest early in the 1st century AD. A significant presence of personal names of Celtic origins in the Middle Drina (Skelani) and the western Morava basin was linked with the historical Scordisci, a powerful Celto-Illyrian tribe (probalby of Celtic, Illyrian and Thracian origin), whose conflict with the Romans dominated events in the central Balkans from the middle of 2nd century BC to the early 1st century AD. After the conquest this group formed the civitas of the Dindari (listed by the Elder Pliny within Dalmatia), while a fragmantary inscription appears to locate this group in Sekalni area. In material terms the Celtic presence has been identified with the La Téne culture of the late Iron Age appearing in the area hithertro occupied by Glasinac culture of Hallstatt early Iron Age that some have identified with the historical Autariatae, a powerful Illyrian tribe before the 3rd century BC. In regard to the well documented communities further south in the Ćehotina valley (Pljevlja) and the upper Lim valley (Prijepolje), where the Celtic elements in the onomastic evidence is not significant, Alföldy, citing not only the evidence of personal names but also formulae in nomenclature, identified a significant immigrant element from territory of Delmatae on the central Adriatic.

The Veliko Plato necropolis near Sase in the Srebrenica region was in use from the early 2nd century to the middle of 3rd century AD and contains burials that for the most part belong to the period before the development of the mining settlement Domavia late in 2nd century while the generally later burials in the nearby Čadoriste necropolis from the evidence of grave goods relate to the more cosmopolitan mining community that had developed by the early 3rd century. Both contained three types of burial, simple pits filled with the ashes and cremated remains, rectangular graves with burnt floors and sides and pits with more than one burial layer. Graves of the third type were significantly richer in grave - good sand appear to have close parallels with burials in Pannonia (Intercisa, Aquincum, Brigetio and Savaria), while some of the ceramic forms have characteristics of the Celtic regions to the north. At both Sase cemeteries Pannonian influences have also been recognized in the locally produced pottery. The excavators have identified here a non-urban and relatively impoverished community, mainly from the absence of typical Roman provincial objects, such as firma lamps, cosmetic vessels, bow fibulae, metal strap and dress fastenings, weapons and iron implements. The grave good of the Sase burials are matched in an inhumation burial at Ustikolina in the upper Drina valley. Here distinctive La Téne (Celtic) influences have been identified in the group of metal vessels that include a libation jug, bowl and ladle and skillet that can be closely matched with exampels from Pannonia (Intercisa, Brigetio and Carnantum). Also in the Lašva valley in central Bosnia, near the city of Vitez there is an interesting archaeological findings from Han Kompanija - a plate which shows it's magnificent ornamentation of the Celtic god as a "hawk", standing in the doubletree, and around him a multitude of male and female figures, animals and plants.

Location of Celtic and Celticized tribes (blue) in Illyricum during the Great Illyrian revolt in year 6 AD.
Location of Celtic and Celticized tribes (blue) in Illyricum during the Great Illyrian revolt in year 6 AD.


16.07.2012.

Literatura: Ibrahim Pašić - "Predslavenski korijeni Bošnjaka - Od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije"

Radi se o trilogiji kojom ugledni naučni radnik, istoriograf, dr. Ibrahim Pašić, pobija nacionalhistoriografske stereotipe o porijeklu naroda koji danas nastanjuju tlo Bosne i Hercegovine. Višedecenijskim proučavanjem i upotrebom multidisciplinarnog pristupa, dr. Pašić je prikupio obilje dokaza, dokumenata i činjenica koji bacaju posve drugo svjetlo na porijeklo Bošnjaka, čime se prije svega bavi u svome naučnom radu. Pašić dokazuje kako u etnogenezi Bošnjaka dominantnu ulogu imaju ilirski, gotski i keltski korijeni, kao i ostavština drugih naroda koji su nastanjivali ovo podneblje u predslavenskoj istoriji.

„Kada je riječ o metodologiji mojih znanstvenih istraživanja, moram reći da se radi prije svega o istorijskom, a zatim o onomastičkom metodu. Onomastika je nauka o kojoj se u našoj zemlji gotovo ništa ne zna, radi se nauci o imenima, a imena su također povijesni spomenici ako im se pravilno utvrdi nastanak i porijeklo. Zatim, u pitanju su etnološki, arheološki te ostali metodi. Ono što je posebno zanimljivo jeste more falsifikata u intepretaciji istorije Bosne s ciljem njene katolizacije ili pravoslavizacije. Moj cilj je bio da se naučno i argumentirano uhvatim u koštac i raskrinkam te falsifikate“, istakao je Pašić.

Recenzent ovog naučnog djela, ugledni univerzitetski profesor komunikologije, prof.dr. Besim Spahić, istakao je važnost ovog djela u svjetlu pisanja nove istorije koja će biti oslobođena nacionalnih i ideoloških predrasuda i stereotipa u dosadašnjoj interpretaciji istorije ovih prostora.
„Pašićevo djelo konstituiše Bosnu kao povijesni autohtoni fakat. Istorija ove zemlje se ne može tretirati velikosrpskom ili velikohrvatskom metodologijom, ali ni islamskom, da budemo jasni. Kontuniutet ovdašnjih naroda ponire mnogo dublje od slavenskog perioda, u vrijeme Ilira, Kelta, Gota, Tračana i drugih. Nauka je danas toliko uznapredovala da se više ne može lagati. Zašto da se stidimo naših predaka, trebamo biti ponosni na njih."

Izlazak ovog naučnog djela podržalo je i Vijeće kongresa Bošnjačkih intelektualaca koje je do sada organizovalo niz promocija u više bh. gradova. Na promociji ove knjige moglo se čuti kako u naučnoj javnosti naše zemlje, ali i okruženja postoji određena šutnja o ovom naučnom djelu. Razlog tome je, kako je istaknuto, prije svega činjenica da djelo obiluje nizom neoborivih naučnih dokaza koji se kose sa nacionalnim istoriografijama, prije svega naših prvih susjeda koji su sve donedavno imali monopol na tumačenje i interpretaciju prošlosti ovih prostora.

Doc. dr. Ibrahim Pašić je rođen je 11.9.1948. godine u Rakitnici, općina Rogatica. Od 1956. godine živi u Sarajevu gdje je završio osnovnu i srednju školu i diplomirao na odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta. Godine 1995. upisao je postdiplomski studiji na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Magistrirao je 11. septembra 2001. godine na temu "Politički motivi promjena antroponima i toponima u Bosni i Hercegovini".Rad je ocijenjen visokom ocjenom, kao jedan od najuspješnijih u povijesti Fakulteta. Objavio je više pojedinačnih znanstvenih studija i tri samostalne knjige:

1. "Zločin u Ahatovićima", Sarajevo 1993. godine
2. "Toponimska srbizacija Glasinca", Sarajevo 1995. godine
3. "Od hajduka do četnika", Sarajevo 2000. godine

Učestvovao je na brojnim naučnim skupovima i konferecijama. Doktorirao je u Prištini na temu "Predslavenski etnički elementi u etnogenezi Bošnjaka sa posebnim osvrtom na glasinačku ilirsku kulturu".

14.07.2012.

Keltska antroponimija Sandžaka i Gore

Sandžak je geografski prostor koji je u prošlosti bio veoma privlačan za sve narode s obzirom da je bio pogodan za otadašnji način života, prvenstveno za stočarsko privređivanje. Na teritoriji Sandžaka boravili su mnogi narodi, među njih i Kelti. Sandžak je poznata regija preko čije teritorije su prolazili stari putevi, ovdje su se dodirivale i granice velikih carstava, dešavali sukobi od historijskog značaja a cvijetala je i plemenska kultura najstarijih naroda i civilizacija. Svaka plemenska zajednica, pa i ona u «prolazu» su ostavili svoj trag: u onomastici, u sakralnoj kulturi, u gradilačkoj kulturi, u lingvistici i preslojavanju antroponimije. Posebno su utemeljeni u lingvističkim supstratima Sandžaka, a prvenstveno u onomastičkim strukturama i njihovoj semantici, i fonološkim i morfološkim likovima današnje onomastičke kulture. Šta se može reći povodom svega navedenog? Današnji arheolozi, geografi i historičari svoja istraživanja obavljaju samo površno. Svako istraživanje i analiza ide samo do Nemanjića a za osudu je što se njima čak dopisuje ono što nikada njihovo nije bilo. Svjedoci toga smo i izjave koje su davane na lokalitetu Pružanj. Iskopavanje ilirske gomile i pripisivanje svega onoga što je nađeno jednom od ilirskih plemena. Čak se ide dotle da se prikriva javnosti šta je to nađeno na toj lokaciji. Postoji prisutnost mnogih hiperbola, falsifikata, toponomastike i antoponimije. Zamgljivanju mnogih arheoloških nalaza doprinose i mnogi bošnjački historičari, geografi, kao i svi drugi kojima nije stalo do istine. Ova toponomastička elaboracija pokušava da lingvistički i historijski objasni neke relevantne toponime i njihova analiza je vezana za Kelte, koji su neosporno ostavili trag na teritoriji Sandžaka. Porijeklo imena planine Durmitor nije pouzdano utvrđeno. Po nekima, riječ Durmitor je romanskog porijekla. Izvedena od latinske riječi dormitorium, odnosno odatle proizašle italijanske riječi dormitorio ili Dormire - spavati, jer su navodno rimski legionari, prolazeći tim krajem pitali "da li planina spava". Međutim, postoji i drugo tumačenje, koje je vjerovatno bliže istini, da se radi o nazivu koje su mu dali Kelti, tj. da ime potiče od keltskog "dru-mi-tor", što znači "voda sa planine".

Do sada su ovi toponimi objašnjavani kao dio narodne etimologije temeljene na laičkim i proizvoljnim izmišljanjima pojedinaca. I kao što sam u svojoj studiji Bogomili Sandžaka naučno demantovao postojanje (grčkog groblja, itd.) tako i u ovoj elaboraciji pokušavam dati bar zrno istine i tako otkriti do sada namjerno zaobilažene, naučnim istraživanjima, toponime. Osobito ću se zadržati na onima koji pružaju arheologija, lingvistika i historija o kojima se veoma malo ili ništa ne zna. Morfološke stukture Kopane, Koritnik, Korita  ne stoje u vezi sa leksemama kopati, korito/a. Ako se posmatra izoglosa javljanja oronimskih morfema kop-, kor-, kar-  tar-//ter- (Kar-an-fil, Kar-an-ovac, Tar-a, Pelis-ter) vidi se da se javljaju u oblasti Balkana (šire i Mediterana), što upućuje na zaključak da su indoevropskog porijekla i da su ih ovdje najvjerovatnije ostavili Iliri i Kelti. Dakle, to su planine visokih vrhova i bogatih pašnjaka. Može se pretpostaviti da su nazivi Bistrica, Studenic, Strumica, Prizren i sl. keltsko-ilirskog porijekla. Morfološki elememti pri-zdrimon mogli su rezultirati u strukturu Prizren, što je osobiti hidronim koji označava naselje nastalo na lokalitetu pored vode (ovdje Bistrice i Drina//Drima). Hidronim Bistrica mogao bi rezultirati iz formanata bi + strimon, iz najstarije antičke jezičke simbioze (rano-ilirske, grčke i keltske). U ovom onomastičkom diskursu, može biti od značaja i diskusija o oronimu Gora, visokoj i prostranoj planinskoj oblasti na jugu Balkana. Ovaj morfološki lik vodi porijeklo od najstarijih vremena. Svakako, etimon ovoga balkanskog oronima datira još iz prajezika, na šta upućuju njegove derivativne strukture i njihovi semantički sadržaji. Foneme g i h su bliske grlene fiziološke prirode. (Vidi: Stjepan Ivšić, Slovenska poredbena gramatika, Zagreb 1970, 13:  Blaž Jurišić, Nacrt hrvatske slovnice, Zagreb 1944, 35).

Tekst je napisao historičar Sulejman Aličković

13.07.2012.

Keltski tragovi sa Glasinca

Na Glasincu nisu pronađeni nikakvi materijalni tragovi koji bi svjedoćili o nastanjenosti ovog područja u periodu od 3. vijeka prije naše ere, pa sve do 1. vijeka naše ere, kada su na područje Glasinca došli Rimljani. Pored toga, stanovništvo Glasinca je u više navrata skoro potpuno uništeno raznim zaraznim bolestima (kuga), i elementarnim nepogodama, tako da na Glasincu nije sačuvano nikakvo usmeno predanje iz tog perioda.

Kada su Kelti došli na područje Glasinca i glasinačke kulture, kako se tvrdi u srpskoj historio-grafskoj školi, potisnuli su ilirske Autarijate u pravcu Srbije, Hercegovine i Makedonije. Pošto nisu vjerovali u zagrobni život, i svoje mrtve nisu sahranjivali zajedno sa predmetima iz svakodnevnog života pokojnika, materijalni tragovi sačuvani o njima su minimalni, i još uvijek u velikom broju neotkriveni na Glasincu. Međutim, zahvaljuju pionirskim istraživanjima simbola i ornamenata na nadgrobnim spomenicima u istočnom dijelu rimske provincije Dalmacije (gdje je pripadao i Glasinac), kao i ispitivanju prezimena na području rimskog grada Municipium Malvesiatum (najvjerovatnije kreacija rimskog vladara Antonin Pia, lat: Antonius Pius) kod Domavie odnosno Skelana, preciznije selo Musići kod Srebrenice, rekonstruisana je od strane mađarskog historičara Geze Alföldy-a kultura i etnički afiniteti domorodačke populacije sjeverno-istočne rimske provincije Dalmacije (romanijskog područja) u vrijeme dolazka Rimljana, u ranom prvom vijeku naše ere. Kao prvo, zbog značajnog prisustva ličnih imena keltskog porijekla na području srednjeg toka rijeke Drine (Skelani) i zapadnog moravskog bazena, utvrđeno je da je ovo područje (kao i područje Romanije) bilo naseljeno Skordiskima. Skordiski su bili keltsko pleme, koji su naseljavali južni dio panonskog bazena, između Save, Drave i Dunava. Njihov sukob sa Rimljanima dominirao je srednjim Balkanom od sredine drugog vijeka prije naše ere, pa sve do ranog prvog vijeka naše ere. Rimski historičar Gaius Plinius Secundus, odnosno Plinije, pominje njihovo naselje Dindari, koje su oni dormirali na području istočne Bosne. Pored toga, djelomični zapisi spominju ovu grupu u istočnom predjelu Skelana. Na osnovu činjenice da su Skordiski živjeli na dosta širokom prostoru (sjeverna Srbija, Hrvatska i istočna Bosna), te da je njihovo prisustvno iz više izvora potvrđeno na području Skelana (svega 40 kilometara vazdušne linije od Glasinca), možemo sa velikom sigurnošću reči da je ovo pleme živjelo i na Glasincu, i da je zadavalo dosta muka Rimljanima, koji su bili primorani da izgrade vojno utvrđenje na južnim obroncima Glasinca, čija svrha je bila obezbjeđenje puta Castrum Hedum Deasitatorum koji je vodio preko tog područja.

U razmatranju općeg odnosa Kelta i glasinačkih Ilira nužno je, prije svega, definirati opće granice keltskog teritorijalnog rasprostiranja i tačke njihovih povremenih dosega u etnički teritorij Ilira nastanjenih na tlu današnje Bosne i Hercegovine. Iscrpan pregled arheoloških nalaza keltskog porijekla na tlu Bosne i Hercegovine, koji se datiraju između 370. g. st. e. do 9. god. n. e., dao je Zdravko Marić. Uglavnom, riječ je o arheološkom materijalu keltskog porijekla koji je iskopan na ravničarskom prostoru Semberije i lokalitetima Dvorovi i Brdo u Donjoj Mahali kod Bijeljine, te Rapanović-polju. Na osnovu ovih nalaza B. Jovanović pretpostavio je da su Semberija i Mačva mogle imati ulogu polaznih područja za dalje keltsko prodiranje u srce centralnog Balkana, i to dolinom Drine. Onomastička istraživanja na tlu Bosne i Hercegovine bacila su novo svjetlo na problem Kelta u Bosni i Hercegovini. U ilirskom onomastikonu na tli BiH evidentirano je više keltskih imena, naročito u dolini Neretve, Podrinju i Bosanskoj Krajini. Ova imena, ne samo da potvrđuju keltsku prisutnost na prostoru gdje su potvrđena: imena su posljedica međusobnog miješanja i simbioze Ilira i Kelta.

Jedan od važnih znanstvenih problema koji otežava utvrđivanje sveopćih odnosa između glasinačkih Ilira i Kelta jeste problem identifikacije glasinačkih Ilira. Ovaj problem posebno je važan u odnosu na glasinački hijatus i Autarijate. Kao što je naprijed rečeno hipoteza o glasinačkom hijatusu polazi od pretpostavke po kojoj su Kelti, na svom putu prema Grčkoj, potukli glasinačke Autarijate i potisnuli ih prema jugoistoku, čime je po mišljenju Čovića, došlo do depopulacije Glasinca. Međutim pripadnost glasinačkih Ilira prema Autarijatima dosta je upitna i o tome nema naučne saglasnosti. Pitanje odnosa Kelta i glasinačkih Ilira, bez obzira da li su oni Autarijati ili Dezidijati - pri čemu ove posljednje F. Papazoglu tretira dijelom velike autarijatske prazajednice - nužno je razmotriti i s aspekta općih odnosa Kelta i Ilira. U tom smislu, vrlo važno je utvrditi da li njihovi odnosi imaju konstantan neprijateljski karakter, koji bi podrazumijevao međusobno potiranju u smislu savremenog pojma etničkog čišćenja određenog geografskog prostora od pripadnika druge plemenske zajednice. Svakako, misli se na Glasinac, i na pretpostavku po kojoj su Kelti potisnuli glasinačke Ilire na jugoistok, usljed čega je Glasinac opustio, kako se uglavnom pretpostavlja u srpskoj arheološko-historiografskoj školi. U jednom od prvih radova koji je napisan o problemu Kelta na Balkanu, nastalom uglavnom na osnovu pisanih izvora, N. Vulić, postavio je važno pitanje: da li je vjerovatno da su se Autarijati pomjerili iz svojih sjedišta zbog upada Kelta. Pitanje je postavljeno zbog Strabonovih obavještanja po kojima su Autarijati zagospodarili nad Tribalima, Tračanima i Ilirima, te da su Autarijate prvi uništili Skordiski, a poslje Rimljani. Rimski historičar Arijan (Illyr. 4) o propasti Autarijata piše: "Oni su propali zbog toga što su oskrivnili Apolonov hram, jer su zajedno s Molistomom i s Keltima, koji se zovu Kimbri napali na Delfe. Pretrpevši u tom pohodu velike gubitke, oni se vrate kući, ali usljed ogromnog broja žaba i miševa, moraju ostaviti svoju zemlju, i pobjegnu čak Getima."

Savezništvo između Autarijata i Kelta o kojem piše Arijan historijski je posve moguće, a analogno se izvodi iz etničke strukture keltskog plemena Skordiska. U novijim radovima koji se odnose na ovu problematiku Skordiski se tretiraju kao mješovita etnička populacija, koju, pored Kelta, čine i domorodci: Panoni, Iliri, Tračani i, kasnije, Dačani. Stari pisci iztiču da su Skordiski živjeli zajedno s Tračanima i Ilirima (Strabon i Apijan). U vezi s ovim etničkim mješavinama Đ. Mano-Zisi i Lj. Popović, zaključili su da "Iliri nepobedivo čuvaju svoje etničke i kulturne oblike" te da su "ostali kompaktni na velikim prostranstvima centralnog Balkana".

Keltskom potiskivanju glasinačkih Ilira protive se arheološki nalazi sa Glasinca. Osnovni indikator direktnog keltskog prisustva na određenom području jeste njihova karakteristična siva keramika rađena na lončarskom vitlu. Slične keramike na Glasincu, međutim nema. Metalni proizvodi keltskog porijekla s Glasinca, uglavnom iz ranog srednjeg latena, kao i na japodskom području, svjedoče tek o jačim kulturnim utjecajima. Pitanje Kelta u ilirskoj glasinačkoj kulturi jedno je od najsloženijih pitanja I. Pašićeve studije "Predslavenski korijeni Bošnjaka". Kao što je već bilo riječi u srpskoj historiografskoj školi pretpostavlja se da je najezda Kelta na Balkan 310-309. g. pr. n. e. potisnula Autarijate sa Glasinca, i da su se oni povukli na jugoistok, na prostore današnje Srbije. S tim u obzir stoji glasinačka onimija keltskog porijekla koja nije uzimana u obzir prilikom razmatranja ovog pitanja i ona može odgovoriti na pitanje da li su Kelti zauzeli glasinačku visoravan i potisnuli glasinačke Ilire ili su sadržani na prilazima glasinačkoj visoravni. Onimija keltskog porijekla zastupljena je na zapadnim prilazima Glasinca. Na ovom prostoru nalazi se nekoliko onima za koje se, s većom ili manjom vjerovatnoćom, može smatrati da su keltskog porijekla. Jedan od tih naziva je Kosmaj. Imenom Kosmaj, naziva se manje selo koje se nalazi na južnim obroncima planine Romanije. Na prethistorijsku naseljenost naselja ukazuju gromile kojih ima oko sela. Po mišljenju Milivoja Pavlovića, koji se smatra stručnjakom za onimiju keltskog porijekla, Kosmaj je srasla složenica, u kojoj prvi dio čini keltsku bazu cassino, što znači "hrast", "šuma", i mai "planina" ili "vrh planinski". Povremeni prodori Kelta iz Podunavlja na prostor Bosne i Hercegovine vodili su dolinom rijeke Drine. Čini se da prisustvo Kelta u gornjem toku Drine potvrđuju dva toponima koja se nalaze u jedinstvenoj arei. Jedan od njih je selo Beleni, čiji je naziv najvjerovatnije izveden od keltskog božanstva Belenus. U istoj arei je i selo Kosman, čija je imenska baza stovjetna sa bazom glasinačkog Kosmaja. Vrlo vjerovatno keltsko porijeklo fočanskih sela, posebno naziv sela Kosman, u vezi je sa nazivom Kosmaj. Oko 3 km. sjeveroistočno od Kosmaja nalazi se selo Bogovići. Naglasak u nazivu sela, najvjerovatnije je osnova iz keltskog "bago", u vezi s frigijskim "bhagos". Fitonimska situacija u okolini sela, koje je okruženo bukovim crnogoričnim šumama, ne protivrječi etimologiji keltskog porijekla, tim prije što se u istom selu nalazi još jedan naziv za koji je vrlo vjerovatno da je istog, keltskog porijekla. Ispod Spahića kuća nalazi se manja nekropola od desetak stećaka koju mještani nazivaju Kasko groblje. U stručnoj literaturi o stećcima Bosne i Hercegovine nekropola nije zastupljena. Naziv groblja nije moguće objasniti južnoslavenskim jezičkim sredstvima, tako da se može pretpostaviti da je predslavenski. Na ovu mogućnost ukazuje i dugo a u osnovi kas-, za koje se može pretpostaviti da nije pretrpjelo nikakvih glasovnih promjena. Naziv Kasko groblje moguće je dovesti u vezu s keltskim široko rasprostranjenom antroponimskom i toponimskom bazom kas-. Sljedeći naziv situiran na zapadnim granicama Glasinca jeste Stajna. Tim imenom naziva se zaselak koji se nalazi oko 2,5 km. sjeveroistočno od Kosmaja. Nakadašnju prethistorijsku naseljenost ovog prostora potvrđuju ilirske gromile u okolini sela i oronim Gradac, zapadno od sela. Hidronimski naziv Stajna može biti keltskog porijekla. Moguće ga je dovesti u vezu s keltskim kultom voda. Kako informira prof. Enver Imamović, imenom Stauna, zvalo se jedno od keltskih božanstava izvora. Hidrografska situacija u Stajni dosta je neubičajena. Iznad sela nalazi se jači izvor, koji stvara manje jezero veličine 50 x 20 m. Voda iz jezera uvire i tajanstveno nestaje u tlu. Ovakva hidrografska situacija prethistorijskom čovjeku bila je nejasna i mistična. Iz tih razloga, najvjerovatnije, je dovedena u vezu s keltskim božanstvom izvora. Na južnim obroncima Romanije, sjeverno od sela Ćemanovići, nalazi se oronim Siljevski krš. I ovaj naziv moguće je dovesti u vezu s božanstvom Silvan. Međutim, s obzirom na to da se Siljevski krš nalazi u arei keltske onimije, na jugoistočnim prilazima Glasincu, možda je u pitanju keltsko-rimski Silvan s funkcijama i atributima keltskog Sucela. Prema tome, ovaj kult mogao bi se datirati iza I st. n. e., u vrijeme poslje rimskog osvajanja rimske provincije Dalmacije. Njegov nastanak mogao bi biti jedna od posljedica romanizacije predrimskog (ilirskog i keltskog) stanovništva Bosne i Hercegovine.

Keltska onimija na zapadnim prilazima Glasincu, više ili manje očuvana u geografskoj nomenklaturi keltskog porijekla i u vezi s keltskim kultovima, u geološkoj strukturi tog kraja, ima svoje historijsko uporište. Kao što je općepoznato, Kelti su bili vrsni rudari i metalurzi. Rudna nalazišta na zapadnim prilazima Glasincu upravo su pružala mogućnosti rudarskih i metalurških djelatnosti. Na Kosmaju je općepoznato da je na seoskom tlu pronađena ruda bakra. Nazivima Mjedenik, kako se naziva najviši vrh Romanije, koji se izdiže iznad Bogovića, Kosmaja, Stajne i Zečića, lokalna toponimija ovu činjenicu potvrđuje na poseban način. Od izuzetne važnosti je fakat da se na planinskom vrhu Mjedenik nalazi pretpovijesna gradina. Na mogućnost političkog organiziranja ilirsko-keltskog stanovništva na zapadnim prilazima Glasinca, za vrijeme rimske vlasti, ukazuje također naziv ojkonima Prinčići.

Slika: Glasinačka grivna, keltskog porijekla, od zlata i srebra. Pronađena u blizini Sokoca na Glasincu. Datirana iz 3. stoljeća pr. Kr.

Izvor: Ibrahim Pašić - "Predslavenski korijeni Bošnjaka - Od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije"  

13.07.2012.

0 porijeklu vladarske titule "ban" u srednjevjekovnoj Bosni - osnove u ilirskoj i keltskoj onimiji

Na osnovu dosadašnje elaboracije o porijeklu titule ban u srednjovjekovnoj Bosni može se zaključiti slijedeće: Pitanje porijekla srednjovjekovne vladarske bosanske titule ban u dosadašnjoj znanosti tumačilo se jednostrano, avarskim porijeklom. Međutim, pripadnost riječi Avarima nije sporna, pa prema tome ni činjenica da su je Avari sa sobom nosili i donijeli na Balkan krajem VI i u VII vijeku. Sporna je hronologija riječi. Antički izvori pokazuju široku zastupljenost jezičke osnove ban u ilirskoj i keltskoj onimiji na tlu rimske provincije Dalmacije, odnosno na tlu današnje Bosne i Hercegovine u antičko doba znatno prije VI i VII vijeka, iz čega se može zaključiti da je u pitanju indoevropska riječ koju su baštinili ne samo Avari, već i Iliri i Kelti. Avari su je više stoljeća baštinili u svojoj postojbini Aziji, pa potom sa sobom ponijeli u Evropu, kamo su se uputili kao osvajači. Iliri i Kelti baštinili su je u svojoj postojbini Evropi znatno prije Avara. Stoga, Avari su riječ ban donijeli u Bosnu, ali i - zatekli u Bosni.

Vladavina prvih bosanskih banova, od najstarijeg doba do sredine XII vijeka, kod većine historičara definisana je kao "najmračnije doba bosanske historije", što se, kako je to s pravom zaključio Anto Babić, jednako može reći i za druge zemlje u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka toga doba. Oskudnost historijskih izvora o ovom periodu bosanske historije morala se odraziti i u historiografiji koja se, tretirajući ovo doba, uglavnom ograničavala na opće konstatacije primjerene svim balkanskim plemenima toga doba. Nedostatak relevantnih historijskih izvora, u hronološkom smislu, odnosi se na period slavenskog doseljavanja na Balkan, odnos Slavena prema starosjediocima, slavenizaciju starosjedilačkog iliro-romanskog stanovništva nekadašnje rimske provincije Dalmacije i najstarijeg društveno-političkog organizovanja na tlu Bosne. Sva ova pitanja bila su i ostala krucijalna u bosanskoj povijesti, i na njih dosadašnja znanost odgovorila je malo ili nikako. Sa aspekta naslova ovog rada, pitanja su u direktnoj i uzajamnoj vezi sa najstarijom vladarskom bosanskom titulom. Odgovori na njih istovremeno su, više ili manje, odgovori na najvažnija pitanja koja se mogu postaviti u vezi sa porijeklom vladarske titule ban i na ono koje nas u ovom radu posebno zanima: da li su najstariji bosanski banovi bili Avari, odnosno, da li je bosanska vladarska titula ban avarskog porijekla. U pogledu vremena početka doseljavanja Slavena u Podunavlje, na zapadni dio Balkanskog poluotoka i u istočne Alpe postoje tri različite teorije. Lubor Niederle je, na osnovu imena mjesta i rijeka u srednjem Podunavlju koja se pojavljuju u antičkim izvorima od I vijeka naše ere pa nadalje, postavio tezu kako su "Slaveni proniknuli ovamo već nekoliko veka pre VI veka". Prema tome, svedeno na problem koji se tretira u ovom radu, o vladarskoj tituli ban, za koju je uvriježeno mišljenje da su je u srednjovjekovnu Bosnu donijeli Avari, mi faktički ništa ne znamo. Pa ipak, više na osnovu pretpostavke, a manje na osnovu stvarnih historijskih izvora, N. Klaić je otvorila problem o dvjestagodišnjoj avarskoj vlasti nad bosanskim zemljama. Po mišljenju N. Klaić, bosanske zemlje u avarsko doba imale su istu svoju organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima avarskog carstva. Sve do 1377. godine i Tvrtkove krunidbe, kako navodi N. Klaić, "naslov nekadašnjega avarskog najodličnijeg činovnika služio je bosanskim vladarima i za vladarski naslov".

Teritorij današnje Bosne i Hercegovine, u geografskom smislu, čini centralni dio nekadašnjeg Ilirika i rimske provincije Dalmacije. Općepoznato je da su taj prostor u antici naseljavala brojna ilirska plemena. Pored Ilira, na tlu Bosne i Hercegovine povremeno su boravila i druga plemena, među kojima su najznačajniji Kelti. U antičkom onomastikonu iz tog doba evidentirano je više keltskih imena, naročito u dolini Neretve, Podrinju i Bosanskoj krajini. Ravnomjerno raspoređeni keltski arheološki nalazi na tlu Bosne i Hercegovine ne isključuju mogućnost njihovih povremenih boravaka na bosanskom tlu. Tokom slavenskih prodora na Balkan Iliri i Kelti nisu netragom nestali iz Bosne, o čemu zorno svjedoče brojna bosanska srednjovjekovna imena ilirskog i keltskog porijekla što su se očuvala u Bosni i u doba razvijenog feudalizma. Stoga, sa aspekta etničkog kontinuiteta iliro-romanskog i keltskog stanovništva, koje se na tlu srednjovjekovne Bosne miješalo sa Slavenima i postepeno slaveniziralo, na tlu Bosne i Hercegovine u antičko doba neminovno je pretpostaviti određene indoevropske riječi koje su tada bile zajedničke za više indoevropskih naroda i koje je neophodno tretirati u povijesnoj vertikali onomastičkog kontinuiteta. U ovom radu posebno nas zanima riječ ban: da li je bila zastupljena u ilirskom i keltskom jeziku. Analiza ilirskog jezičkog materijala višestruko potvrđuje zastupljenost riječi ban u ilirskom jeziku. U ilirskim složenim imenima kompozit -ban, u antičkoj varijanti -banus, tvori imena Acra-banus, Acra-banis i Mala-banus. Uz navedena imena ide i žensko ime Curbania, za koje je A. Mayer pretpostavio da je kompozitno: Cur-ban-ia. Pošto su imenski kompoziti najčešće i posebna imena, vjerovatno je postojalo i ilirsko ime *Banus (Banius). Na ovakvu mogućnost ukazuje ime ispisano na jednom epigrafskom spomeniku iz Mezije superior: Bani...Korijen ban- bio je višestruko zastupljen u ilirskoj toponimiji. Prema jednom izvoru Prokopija, jedan ilirski kastel u Dacia mediterrane zvao se Banez (Banes). Polibije potvrđuje sličan naziv: coraz Bantian (Bantian).  H. Krahe navodi Scar(a)-bantia u Panoniji superior (Ptol. 2, 13) i Arri-b?ntion u Dardaniji. Slični nazivi potječu i iz onih područja Italije koja su nekad naseljavali Iliri: Bantia u Apuliji, S. Maria di Banzi, etnikon bantatai. U keltskom onomastikonu ban je ime ili tvorbeni kompozit više složenih imena: Banas, Banio(n), Ban-iu-s, Banna, Bannuu-s, Ban-ona, Bant-ius, Ban-uca, itd. Na osnovu relativno brojne zastupljenosti osnove ban-, sa velikom vjerovatnoćom može se pretpostaviti da su neka od tih imena bila zastupljena među Keltima koji su boravili na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Sa lingvističkog stanovišta, neophodno je razmotriti akcentuaciju osnove ban- u odnosu na njeno povijesno utemeljenje na tlu rimske provincije Dalmacije, posebno sa aspekta historije glasova i glasovnih promjena koje su se događale na tlu Bosne i Hercegovine poslije slavenskog doseljavanja na Balkan. Akcent glasa a u brojnim ilirskim i keltskim antroponimima i toponimima sa osnovom ban- nije poznat. Međutim, sa velikom vjerovatnoćom može se pretpostaviti da je bio dugo a, posebno zbog toga što je naš akcent u riječi ban, pod kojom podrazumijevamo vladarsku titulu, na glasu a koji je dugo a. Dugo a ostaje u posuđenicama bez promjene. Prema tome, naša akcentuacija titule ban, sa dugim a, pokazuje da sa aspekta glasovnih zakona nema nikakvih zapreka koje bi mogle dovesti u pitanje antičko porijeklo ove riječi na tlu Bosne i Hercegovine. U srednjovjekovnom onomastikonu Bosne jedno od vladarskih imena bana Prijesde je Uban (Ubanus dictus Priesda).

M. Vidović je ilirsko ime Baton, ispisano na epigrafskom spomeniku iskopanom sredinom XIX vijeka na Banovom greblju kod sela Lištani u livanjskom Donjem polju, pogrešno doveo u vezu sa titulom ban, "bez obzira iz kojih je jezičkih razloga došlo do specifične modifikacije ove titule, a ne osobnog imena". Pritom, Vidoviću nije bio poznat ilirski imenski kompozit -banus i njegova široka zastupljenost u ilirskoj i keltskoj onimiji. Nije mogao da pretpostavi da je Baton, čije ime se našlo na Banovom greblju, nosio titulu bana, što je posve vjerovatno. U Vidovićevoj pogrešnoj argumentaciji važna su ona njegova zapažanja koja nije znao da objasni, ili ih je doveo u pogrešan konteks. Veliki značaj ima Legenda o banu i banici, vezana za ostatke rimske utvrde u mjestu Poganac kod Malovana. Kao i legenda sa Glasinca, i ona precizno locira bosanskog bana u antiku, na tlo Bosne i Hercegovine u antičko doba. Istovremeno, ona je samo jedan u nizu dokaza koji potvrđuju najstariju bosansku tradiciju čiji korijeni su u antici. U bosanskoj toponimiji brojni su toponimi sa osnovom ban i oni još čekaju svog toponomastičara koji će precizno utvrditi njihov sveukupan broj i areal njihove rasprostranjenosti.

Izvor: Ibrahim Pašić - "Kulin i Prijesda - dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovijekovne Bosne"

13.07.2012.

Mataruga, starinački bošnjački rod predslavenskog porijekla - osnova u ilirskoj i keltsko-romanskoj onimiji

Ono što je do sada poznato o najstarijoj historiji Bošnjaka uglavnom je rezultat srpske i hrvatske politički motivirane znanosti o Bosni. Zbog toga, preispitivanje i revalorizacija historije Bošnjaka, posebno bošnjačke etnogeneze, primaran je zadatak bosanskohercegovačke znanosti. Bosanske znanstvene etnološke misli, a ni bosanske etnologije koja bi se izučavala kao poseban predmet na nekom od bosanskohercegovačkih univerziteta, još nema, što za posljedicu ima da je u dosadašnjoj etnološkoj literaturi o bosanskohercegovačkom stanovništvu najviše srpstva ili hrvatstva, odnosno slavenstva, najmanje bosanstva. Nekritičko stanovište o ovoj problematici sadržano je i u "Historiji Bošnjaka" Mustafe Imamovića. Bošnjački starinački rod Mataruga, nastanjen u Misoči kod Visokog, samo je jedan od brojnih bošnjačkih rodova predslavenskog porijekla koji dijele višestoljetnu znanstvenu i politički motiviranu ignoranciju najstarijeg bosanskog historijskog bitka čija povijesno-lingvistička suština nije slavenska. Rod je istovjetne povijesne provenijencije i neslavenskog porijekla kao i ime Bosna. Historija Bošnjaka još se uglavnom tretira kao zajednički dio južnoslavenske srpsko-hrvatske povijesti, sa slavenstvom kao početnim i isključivim činiocem u bošnjačkoj etnogenezi. Na istovjetnim pozicijama stoji i "Historija Bošnjaka" Mustafe Imamovića, u svom antičkom i srednjovjekovnom periodu čvrsto oslonjena na beogradsku historiografsku školu.

U ovoj, u općem smislu hvale vrijednoj historiji, prije svega iz razloga što je prva sintetička historija Bošnjaka, antička povijest Bosne napisana je znatno ispod znanstvene razine građanske historiografije, uz potpuno pogrešnu faktografiju vezanu za ime Bosna, sa nepoznavanjem elementarnih historiografskih i geografskih činjenica iz bosanske historije i geografije kao što je fakat da slani izvori u Tuzli nisu jedini slani izvori na tlu Bosne i Hercegovine, na osnovu kojih bi se moglo odbaciti ilirsko porijeklo imena Bosna, itd. U vezi s porijeklom imena Bosna, a s tim u vezi i imena Bošnjaci, autor se nekritički priklonio Marku Vegi i potpuno neutemeljenoj pretpostavci po kojoj se "izgleda, neko veće slavensko pleme Bosna naselilo u srednjoj Bosni i dijelu Dalmacije." U Imamovićevoj Historiji, u vezi s najstarijim bosanskim počecima, iz "Historije Vizantije" Gregorija Ostrogorskog nekritički su preuzeti navodi o "ogromnoj slavenskoj etničkoj masi koja je preplavila nekadašnje rimske ilirske pokrajine", premda se to, kada je riječ o Bosni, nikako ne može dokazati. Ovim se Mustafa Imamović definirao utemeljiteljem bošnjačkog historiografskog slavjanofilstva.

Bošnjačka historiografija, po svojoj povijesnoj definiciji i suštini, nije isto što i srpska i hrvatska historiografija i po svojim povijesnim sadržajima bitno se razlikuje od navedenih. Bošnjačko prezime Mataruga samo je jedan od povijesnih dokaza iz kojeg se vidi da se bošnjačka etnogeneza ne može šablonski slavenizirati i dogmatski interpretirati. Pitanjem porijekla plemena i istoimenog roda Mataruga svojevremeno su se, neovisno jedni od drugih, bavili historičari i lingvisti, tako da se općenito smatra da je o Matarugama već sve rečeno. Iz radova koji su o ovom problemu napisani stječe se dojam da je riječ o davno prošlom vremenu u kojem je rod postojao i misteriozno nestao. Povijesne relacije prošlost-sadašnjost-budučnost u ovom znanstvenom problemu odavno su pokidane iz razloga koji nisu znanstvene prirode, tako da se u povijesti plemena i istoimenog roda simbolički prelamaju najvažnije teze i kontroverze bošnjačke povijesti. Riječ je o plemenu neslavenskog porijekla za koje se općenito smatra da je nekad postojalo i da ga više - nema. Po češkom historičaru K. Jirečeku, Mataruga (ili Motoruge, jedn. Matarug, prezime Mataružić) je historijsko pleme kojem je povijest, u svom trajanju i nestajanju, davno namijenila sudbinu nestanka. U dubrovačkim izvorima, sa svojim "neslovenskim imenom", spominju se od 1318.-1398. godine. Kako informira Jireček, na ovo izumrlo pleme podsjeća brdo Motoruga kod Slanog, između Dubrovnika i Stona i selo Matarughe (slov. Motružica) u historijskim izvorima potvrđeno u XV vijeku. Za porijeklo plemena, ili roda Mataruga, općeprihvaćeno je da nije slavenskog i da je predslavenskog porijekla. Po mišljenju M. Šuflaya, Mataruge su "prozvani tako zacijelo po svojim kopljima". Ovim Sufflay naziv etnonima dovodi u vezu s keltsko-latinskom riječju matara, ae, f., što je vrsta keltskog koplja. S aspekta glasovnih promjena koje su strane riječi pretpjele u bosanskom jeziku, keltsko-latinsko matara u bosanskom daje motora- što ukazuje da bi izvorni naziv mogao glasiti - Motoruge. Kao što pokazuje Jireček, za ovu mogućnost postoji historijski osnov sadržan u izvorima Dubrovačkog arhiva. Lingvističku bazu mat - Paul -Wisova tretira ilirskom u značenju "buze lumi a deti" (pijesak pored rijeke), istovjetno s albanskim mat "buze lumi, bregdeti (obala pored rijeke)". Najpoznatiji albanski lingvist E. Čabej riječ tretira kao keltsko-albansku izoglosu math "rere, kum" i dovodi u vezu s poznatom albanskom rijekom Mati. Kao što se vidi, mišljenja o etimologiji plemena i prezimena Mataruga su podijeljena i kreću se između ilirskog i latinsko-keltskog porijekla. I jedna i druga mogučnost imaju historijskog osnova. Kao što je općepoznato, poslije Ilira, Kelti čine najznačajnije antičko stanovništvo jugozapadnog Balkana. Ono što je neosporno je činjenica da pleme ili rod Mataruga zasigurno nije slavenskog porijekla. Da "pleme" Mataruga nije izumrlo, nužno se uvjeriti u srednjobosanskom selu Misoča, kod Visokog. Prezimenom Mataruga naziva se jedan starinački bošnjački rod od pamtivijeka nastanjen u Misoči. Pripadnici roda još žive u navedenom selu. Središnje naselje sela nekad se zvalo Matarugin han i pod tim nazivom upisano je u najstarije popise naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini.

Svijest o izvornom nazivu i suštini promijenjenih naziva kod pripadnika roda Mataruga, kao i kod pripadnika ostalih bošnjačkih prezimena koja su namjerno promijenjena, uglavnom je sekundarna i svodi se na svijest o bizarnim problemima administrativne naravi, koje pojedini pripadnici roda imaju u vezi s izdavanjem dokumentacije čije uporište je u najstarijim rodnim i vjenčanim listovima gdje stoji: Mataruga. Kao i mnogi Bošnjaci čija su prezimena predslavenskog porijekla.


Predslavenski korijeni Bošnjaka - Kelti
<< 07/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
19603

Powered by Blogger.ba